U srcu Crne Gore, gdje se priroda susrijeće s politikom, a planine čuvaju tajne koje bi mogle poslužiti kao inspiracija za epove, događaju se stvari koje nas primoravaju da se zapitamo: gdje je nestala zdrava pamet? Ili, možda, nikada nije ni postojala?
Dok gledamo političke vođe kako se prepucavaju poput jelena u ljubavnom okruženju, praveći spektakl od svake sitnice, često zaboravljamo na pravu suštinu života. Svake nedelje, na malim ekranima, možemo vidjeti ista lica koji govore o reformama, budućnosti i napretku, dok se stvarnost polako topi poput snijega na julskoj žegi.
U međuvremenu, naši građani i dalje rintaju da sastave kraj s krajem, dok se socijalna pravda čini kao mit. Kako to obično biva, oni koji imaju moć da donose odluke često zaboravljaju na one koji ih biraju. Čini se da je pravi „vođa“ onaj koji najviše „rika“ – neka vrsta političkog jelena koji neprestano traži pažnju, a ne rješenja.
A šta reći o korupciji koja se širi poput korova? Dok se mi zgražavamo nad svime što vidimo, oni koji su na vlasti čine da izgleda kao da je sve u redu. Stvarnost je, međutim, daleko od idealne, a laži i obmane su postale nova normalnost. Kako se kaže: „Gdje ima dima, ima i vatre“, ali u našem slučaju, čini se da je vatra davno ugašena, a dim je sve što nam ostaje.
U ovom nesvakidašnjem šou, važno je zapitati se: možemo li se smijati ili je smijeh zapravo jedini način da preživimo? Dokle god imamo sposobnost da se šalimo na svoj račun, možda nam neće biti tako loše. Ipak, budimo oprezni – previše smjeha može privući pažnju jelena.
Na kraju, hajde da se zapitamo: da li ćemo ostati pasivni posmatrači, ili ćemo, poput hrabrog jelena, stati na noge i reći „ne“ toj apatičnoj igri? Jer, ako ništa drugo, zaslužujemo da čujemo više od same rike.
Autor: Nataša Goleš