Samoća je oduvijek bila sastavni dio čovjekovog života, ali je sa razvojem tehnologije dobila potpuno novo značenje. Internet, koji je zamišljen da spaja ljude i olakšava komunikaciju, često postaje izvor izolacije i zavisnosti. Umjesto stvarnih razgovora i susreta, sve češće biramo virtuelne prostore koji nam pružaju privid bliskosti, ali rijetko kada istinsko ispunjenje.
Navika da se satima provodi na mrežama, bez stvarnog kontakta sa ljudima, stvara osjećaj praznine koji se teško može nadomjestiti. Virtuelni svijet nudi sadržaje koji odvraćaju pažnju, ali ne daju ono što je čovjeku suštinski potrebno – toplinu pogleda, osmijeh, podršku i prisustvo.
Samoća u digitalnom vremenu postaje tiha i neprimjetna. Često se maskira brojem prijatelja na mrežama, lažnim osmijesima u objavama i neprekidnim porukama koje zapravo ne nose pravu bliskost. Međutim, iza ekrana ostaje osjećaj praznine, nerijetko i tjeskobe.
Zavisnost od interneta je problem koji ne bira uzrast. Ona se uvlači polako, navikava čovjeka na brze podražaje i stalnu dostupnost, a pritom mu oduzima vrijeme koje bi mogao provesti u razgovoru, druženju ili jednostavno u tišini sa sobom i drugima.
Možda je pravi izazov našeg doba pronaći ravnotežu – koristiti internet kao alat, a ne kao utočište. Jer samoća nije neprijatelj ako je znamo ispuniti smislom, ali postaje opasna kada se pretvori u bijeg u virtuelni svijet bez povratka.
ETOportal/Nataša Goleš