Dok plamen guta crnogorske šume, masline, kuće i godine nečijeg života, naši ministri, zamjenici, savjetnici i razni „koordinatorčići“ po moru vrijedno rade na svom tenu. Svi oni, kažu, daju sve od sebe. I vjerujte, daju, sve od sebe da izbjegnu vatru, dim i odgovornost.
Na jednoj strani, vojnici i vatrogasci danima bez pauze gase požare, neki i bez pijaće vode, jer, znate, gradonačelnik „ima preča posla“. Na drugoj strani, državni funkcioneri se po Jadranu bore sa opasnim talasima- talasima od tri centimetra u hotelskom bazenu.
Kanaderi? Ima ih. Samo što su kao i obećanja, zaključani negdje duboko, nedostupni, zaboravljeni. Helikoptera? Takođe ima. Ne rade, osim jednog koji leti više iz inata nego iz tehničke ispravnosti. Službena kola za nove funkcionere? Tu su, sjaje u garažama. Jer, Bože moj, i oni se moraju spremno voziti ako iznenada zatreba otići na sastanak o strategiji borbe protiv požara.
U međuvremenu, gubi se ono što je neprocjenjivo, ljudski život. Vatrogasci i vojnici, bez adekvatne opreme i plana, srcem ulaze tamo gdje bi, po svim pravilima, išla tehnika. Samo što tehnike nema, ili ne radi. Ili možda radi, ali nekom ko nije Crnoj Gori na usluzi.
U medijskom pepelu ove tragedije, svoje mjesto je našao i „najveći potpaljivač razdora“, bivši član REM-a, koji nas iz sveg glasa uči da je „sloga važna“. Čudna neka sloga, ona što on pali jezikom, drugi gase rukama.
Opozicija? Ni oni ne zaostaju. Kad nema svježeg materijala, uvijek se može izvući neki video od prije tri godine i puštiti ga na društvene mreže. I tako, dok stvarni požari gore, pale se i lažne slike, a narod gleda, nervira se i guta dim, i onaj iz šume, i onaj iz politike.
Pa ipak, među pepelom i dimom, ima i svjetlosti. Dolaze komšije i prijatelji iz Italije, Hrvatske, Austrije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Mađarske, Češke i svih drugih koji su, ne pitajući mnogo, pružili ruku pomoći. Njima jedno veliko hvala, ne samo za litre vode koje su bacili na naš plamen, nego i za okeane ljudskosti koju su sipali u ovu presušenu zemlju.
I dok plamen lagano blijedi, a naši funkcioneri-kameleoni boju tena polako mijenjaju iz „ljetne bronze“ u „jesenju hladovinu“, jedno ostaje jasno: vatru ćemo ugasiti. Ali ovu drugu, onu koja nam danima prži mozak, političku, neodgovornu i bezobraznu, tu, bojim se, još dugo nećemo.
ETOportal/Nataša Goleš