Nekada je cilj svakog čovjeka bio da ima jednu malu vikendicu. Ne neku luksuznu, ne ograđenu, ne sa bazenom. Dovoljnu da se askriješ od svijeta, da pomjeriš dušu iz grada i pustiš je da diše.
Bilo ih je svuda, po brdima iznad grada, pored rijeka, u selima koja su živjela makar subotom. Tamo su se držale stare garniture, radijo na baterije i šerpice za boraniju. Tamo se kuvala kafa na šporetu i jelo na drvenom stolu ispod vinove loze.
Nekada su se na tim mjestima pravile žurke koje niko nije snimao. Ljudi su se viđali bez da su se “dogovarali”. Svratilo bi se kod komšije, jer dim od roštilja ne zna za ograde. Djeca su trčala bosonoga, a odrasli pričali satima, bez telefona, bez ekrana, bez potrebe da dokazuju gdje su i sa kim.
Danas te vikendice stoje puste. Pokoji dolazak, pokoja paučina. Neki su ih pretvorili u “objekte za izdavanje”, neki ih zaboravili. A zamijenile su ih vile u “etno selima”, gdje beton glumi tišinu, a klima uređaj prirodni povjetarac.
Ali ima još ljudi… onih što dolaze redovno, poprave vrata, zasade paradajz, razapnu viseću ležaljku. Ima još zračka svjetlosti među onima koji vikendicu i dalje doživljavaju kao srce, a ne kao nekretninu.
Zato ih moramo pratiti, podržati, zapisati njihove priče. Jer selo nije samo mjesto, selo je podsjećanje na to šta smo bili kad smo bili bliži zemlji, bliži sebi. A zaboga, svi smo mi potekli iz tog sela.
Čemu bijeg? Beton nije izvor života. Beton ne diše.
Sunce, vazduh, planinski mir, to jeste život.
I možda ćemo jednog dana opet znati gdje nam je dom.
Možda već ove subote. Tamo, ispod vinove loze.
ETOportal/Nataša Goleš