Evropsko prvenstvo u Beogradu trebalo je da bude još jedna stanica na ustaljenom putu crnogorskog vaterpola ka vrhu. Umjesto toga, pretvorilo se u bolno suočavanje sa realnošću, Crna Gora više nije reprezentacija od koje se zazire, već selekcija koja zavisi od kalkulacija, tuđih rezultata i dodatnih kvalifikacija.
Utakmica protiv Rumunije za sedmo mjesto ne mijenja suštinu. To je meč bez stvarne težine, kozmetički završetak turnira koji je već ranije izgubljen. Bez obzira na ishod, Crna Gora je na ovom prvenstvu ostala ispod crte sigurnog plasmana za Svjetsko prvenstvo i dovela sebe u poziciju kakvu nije imala više od decenije.
Nekada je Crna Gora bila tim koji se pita. Danas je tim koji čeka. Porazi u ključnim mečevima, nedostatak kontinuiteta, oscilacije u igri i pad u završnicama utakmica pokazali su da ova selekcija nema ni stabilnost ni širinu potrebnu za vrhunski nivo.
Pobjeda nad Srbijom jeste bila emotivno važna, ali nije promijenila širu sliku. Velike reprezentacije ne žive od jednog dobrog meča, već od sistema, rezultata i kontinuiteta, a upravo tu Crna Gora trenutno gubi korak.
Evropa ima ograničen broj mjesta za Svjetsko prvenstvo u Mađarskoj, a ona se praktično rezervišu za ekipe koje završe u samom vrhu kontinentalnog takmičenja. Crna Gora tu više nije.
Sedmo ili osmo mjesto znači:
-
pad na evropskoj rang-listi
-
ulazak u komplikovane kvalifikacije
-
susrete sa ekipama koje su fizički moćne, taktički disciplinovane i bez kompleksa
Drugim riječima, nema popravnog, nema lakog puta i nema sigurnosti.
Meč za sedmo mjesto može donijeti pobjedu, ali ne i spas. Može popraviti utisak, ali ne i položaj. Može donijeti mir u svlačionici, ali ne i mir u dugoročnim planovima.
Ako Crna Gora izgubi, situacija postaje još teža.
Ako pobijedi, ostaje loša, samo nijansu manje loša.
To je realnost.
Crnogorski vaterpolo nije nestao, ali više ne može da se oslanja na staru reputaciju. Vrijeme je da se prestane sa iluzijom da je svako prvenstvo „nova šansa“, a da se ne postavi pitanje zašto se iste greške ponavljaju.
Ipak, na ovom prvenstvu se pokazalo i nešto ohrabrujuće, izvanredni mladi igrači poput Balše Vučkovića, Strahinje Gojkovića i Danila Stupara daju nadu. Njihov talenat i borbenost su pokazali da Crna Gora može graditi budućnost. Na mladima svijet ostaje, ali proces sazrijevanja za vrhunski nivo je dug i zahtijevan. Rezultati ne dolaze preko noći, ali ako se sistemski radi, potencijal ovih igrača može postaviti temelje za novu eru crnogorskog vaterpola.
Ovo prvenstvo je upozorenje. Ne dramatično, već precizno. Ako se ne shvati ozbiljno, naredna stanica neće biti borba za sedmo mjesto, već borba da se uopšte ostane relevantan.
ETOportal/Sportska redakcija