U selu u Crnoj Gori renovira se škola. Sjajno, rekli bi mnogi, ali čeka vas malo iznenađenje: u učionici sjedi samo jedan đak. Da, dobro ste pročitali. Nema drugara, nema zvuka papira, nema žamornih glasova, samo jedno usamljeno dijete i jedan učitelj koji pokušava biti sve, učitelj, vaspitač i vjerovatno, društvo za razgovor.
I dok se neki hvale kako “individualni rad omogućava najbolji napredak”, ja se pitam: gdje je 21. vijek? Internet omogućava online nastavu, zajedničke projekte sa školama širom Crne Gore i učenje uz stotine resursa, ali ne, bolje je da dijete svakodnevno pješači po kiši i snijegu do škole koja može primiti cijeli razred.
Da stvar bude još paradoksalnija, otac ove djevojčice završio je školu u istoj toj učionici prije više od trideset godina. Bravo za kontinuitet! Samo što tada nije bilo online nastave, tableta i stotina edukativnih platformi, a sada, kada je moguće učiti sa cijelim svijetom, mi se i dalje ponosimo praznom učionicom i “individualnim pristupom”, u renoviranom prostoru!!!
Možda sljedeći put umjesto table, krede i grijanja, u školi instaliramo Wi-Fi, računare, projektor i pustimo dijete da se barem igra u digitalnom društvu, dok učitelj pravi bilten o tome koliko je pojedinačno i “kvalitetno” učila.
Jer, stvarno, u 21. vijeku, jedno dijete, jedna učionica i snijeg po putu do škole više nije priča o prednostima obrazovanja, to je priča o apsurdu kojim se hvale.
ETOportal/Nataša Goleš