Ovo nije priča o cijenama. Ovo je malena priča o malim-velikim ljudima čiji rad stoji iza svakog ploda. Cijene diktira tržište, ekonomija, država, ali ono što ovdje vidimo, osjećamo i učimo, ne može se mjeriti novcem.
Na gradskoj pijaci jutro počinje ranije nego u ostatku grada. Dok većina tek otvara oči, ovdje su tezge već pune, svježe ubrano povrće, voće koje još miriše na zemlju i ljudi koji iza svakog proizvoda imaju svoju priču.
Prolazim između redova, zastajem, gledam. Nije ovo samo mjesto kupovine, ovo je mjesto susreta, kratkih razgovora i razmjene svakodnevnih briga.
“Od četiri smo na nogama”, kaže jedna prodavačica dok slaže paradajz. Kaže to usput, bez posebnog naglašavanja, kao da je to najnormalnija stvar. A zapravo, iza toga stoji cijeli dan rada, od plastenika do tezge.
Na drugom kraju pijace, stariji čovjek nudi krompir i luk. Kaže da je sve iz njegove bašte. Nema velike priče, nema reklame. Samo kratko dodaje: “Što prodamo – prodamo. Nije kao nekad.”
I tu se razgovor sam otvara.
Cijene, uvoz, vrijeme, sve utiče. Kažu da je najteže kad roba ostane neprodata. Trud uložen mjesecima stane u jedan dan, i ako tog dana nema kupaca, sve pada u vodu.
“Ljudi pitaju je li domaće. Kad kažemo da jeste, onda kažu „skupo je”, priča jedan od prodavaca. U glasu nema ljutnje, više neka vrsta navike na situaciju koja se ponavlja.
Ipak, niko ne odustaje.
Na svakoj tezgi vidi se isto, rad, upornost i neka tiha nada da će domaće opet imati veću vrijednost. Da će ljudi prepoznati razliku između onoga što je stiglo sa strane i onoga što je uzgojeno ovdje.
Kupujem nekoliko stvari, više zbog razgovora nego potrebe. Na odlasku, pijaca je već punija. Ljudi dolaze, zastaju, biraju.
I sve se nastavlja istim ritmom.
Jer pijaca nije samo mjesto gdje se kupuje hrana. To je mjesto gdje se vidi koliko rada stoji iza svakog ploda – i koliko je taj rad često nevidljiv.
“Kupujmo domaće, da bismo znali šta jedemo – Kupujmo domaće, ne ono što je obogaćeno, već ono što miriše na djetinjstvo.”
ETOportal/ Nataša Goleš
