Gotovo tri mjeseca nakon izbijanja sukoba sa Iranom i blokade Hormuškog moreuza, svijet se suočava sa ozbiljnim energetskim potresom koji prijeti da preraste u novu globalnu ekonomsku i geopolitičku krizu. Kroz ovaj strateški pomorski prolaz prije sukoba prolazilo je oko 20 odsto svjetske trgovine naftom, zbog čega njegovim zatvaranjem nijesu ugrožene samo isporuke energenata, već i stabilnost međunarodnih tržišta. Države širom svijeta već troše strateške rezerve kako bi ublažile rast cijena i spriječile nestašice, ali stručnjaci upozoravaju da te zalihe nijesu neograničene i da predstavljaju samo privremeno rješenje.
Aktuelna kriza još jednom pokazuje da su nafta i energenti mnogo više od obične robe. Države koje raspolažu velikim energetskim resursima istovremeno posjeduju i značajan politički uticaj, posebno u vremenima globalne nestabilnosti. Zemlje izvoznice nafte, prije svega sa Bliskog istoka, ali i Rusija i pojedine države Centralne Azije, dobijaju dodatnu pregovaračku snagu, dok države koje zavise od uvoza postaju osjetljivije na političke pritiske i tržišne šokove. Zbog toga energetska sigurnost danas predstavlja jedno od ključnih pitanja nacionalne i međunarodne bezbjednosti.
Posebno zanimljiv primjer predstavljaju Sjedinjene Američke Države, koje su uoči krize sistematski radile na diverzifikaciji izvora snabdijevanja. Pored snažne domaće proizvodnje, naročito iz sektora eksploatacije nafte iz škriljaca, Vašington je otvorio prostor za dodatne količine nafte iz Venecuele, čime je smanjio svoju zavisnost od energetskih tokova iz Persijskog zaliva. Takva strategija danas SAD-u daje znatno veći manevarski prostor u odnosu na mnoge evropske i azijske saveznike, potvrđujući da se globalna moć ne gradi samo vojnom silom, već i sposobnošću da se unaprijed obezbijede alternativni izvori energije.
Najveći teret eventualne dugotrajne blokade mogli bi osjetiti regioni koji su najviše vezani za naftu sa Bliskog istoka, prije svega azijske ekonomije. Međutim, posljedice će se neminovno preliti i na Evropu i Sjevernu Ameriku kroz rast cijena goriva, transporta i proizvodnje. Kontrola energetskih koridora poput Hormuškog moreuza zbog toga postaje jednako važna kao kontrola ključnih trgovinskih i vojnih ruta, a svaka nova eskalacija dodatno povećava neizvjesnost na globalnom tržištu.
Ukoliko se kriza nastavi, svijet bi mogao ući u period ubrzanog geopolitičkog prestrojavanja. Velike sile će nastojati da smanje zavisnost od nestabilnih regiona kroz razvoj novih energetskih tehnologija, diverzifikaciju snabdijevanja i jačanje domaće proizvodnje, dok će države bogate energentima nastaviti da koriste svoje resurse kao važan instrument međunarodnog uticaja. Zato se današnja kriza ne svodi samo na pitanje cijene nafte. Ona otvara mnogo šire pitanje, kako će izgledati novi globalni odnos snaga u svijetu u kojem energija ponovo postaje jedan od najvažnijih temelja političke, ekonomske i bezbjednosne moći.
ETOportal / V.M.
