Ne znam kako vi gledate na ovo naše novo, blistavo doba, ali mene je već počela da hvata izvjesna zabrinutost za građane Crne Gore, jer ako nastavimo ovim tempom da nižemo uspjeh za uspjehom, bojim se da bi narod mogao doći u situaciju da više ne bude imao snage da sve to izdrži. Svakoga dana čujemo neku novu dobru vijest, plate rastu, ekonomija napreduje, nezaposlenost pada, investicije stižu, evropski put se ubrzava, reforme napreduju, država se mijenja nabolje i, kako stvari stoje, jedini ozbiljan problem koji nam je preostao jeste što građani nikako da shvate koliko im je dobro.
Možda je, dakle, problem u nama, a ne u stvarnosti, jer očigledno još nijesmo dovoljno politički i ekonomski obrazovani da blagostanje prepoznamo čim nam zakuca na vrata.
Recimo, čovjek ode u prodavnicu, pogleda cijene i na trenutak pomisli da nešto nije u redu, ali onda se sjeti da je ekonomija u rastu i odmah mu bude lakše, jer ako je ekonomija u rastu, onda valjda postoji neki dublji smisao u tome što mu je račun veći nego prošlog mjeseca. Izađe iz prodavnice sa dvije kese, pogleda račun, pa mu se učini da je u tim kesama trebalo da bude još nekoliko proizvoda, ali vjerovatno nije dovoljno pažljivo pratio konferenciju za medije na kojoj je objašnjeno koliko nam je standard porastao.
Ista stvar je i sa čuvenim prosjekom, tom čarobnom matematičkom kategorijom koja je toliko zgodna za političke govore da bi je trebalo proglasiti počasnim članom svake vlade. Prosječna plata može lijepo da izgleda u tabeli, grafikonu ili saopštenju, naročito kada se uporedi sa prethodnom godinom, ali prosjek ima jednu malu manu koju statistika ne može da riješi – čovjek ne živi od prosjeka, nego od onoga što stvarno primi na račun.
Ako jedan građanin ima 600 eura, a drugi 1.400, prosjek je 1.000 eura i svi su matematički zadovoljni, osim onoga koji ima 600, jer mu ta hiljada eura iz prosjeka neće nikako stići u novčanik. Ali dobro, možda je i to dio evropskih reformi: da naučimo građane da se raduju tuđem prosjeku.
A onda dolazimo do cijena, koje su posebno zanimljiva kategorija našeg ekonomskog napretka, jer kada one rastu sporije nego ranije, to se predstavlja kao dobra vijest, što tehnički jeste tačno, ali čovjek koji je već doživio nekoliko talasa poskupljenja teško može da slavi činjenicu da sada poskupljenja rastu nešto sporije. Ako je litar nečega prošle godine koštao jedan euro, a danas košta euro i trideset, nije naročita utjeha što će možda naredne godine koštati euro i trideset pet umjesto euro i četrdeset.
Ali statistika je neumoljiva i politički zahvalna, pa građanin tako dobija priliku da istovremeno živi skuplje i sluša kako mu je bolje.
Tu se, zapravo, nalazi najveća razlika između vlasti i građanina: vlast uspjeh mjeri kroz pokazatelje, procente, stope rasta, brojke i grafikone, dok građanin svoj život mjeri mnogo jednostavnije, on ode u prodavnicu, plati račun za struju, sipa gorivo, kupi ljekove, plati kiriju ili kredit, obezbijedi djeci ono što im treba i onda na kraju mjeseca pogleda šta mu je ostalo.
I tu nastaje problem.
Jer građanin je prilično nezgodan posmatrač ekonomskog napretka, budući da ga ne zanima samo koliko je porasla plata, već koliko mu je od te plate ostalo nakon što plati sve što mora.
Zato ne mislim da vlast treba da se stidi svojih rezultata, ako su oni stvarni, niti da se svaki pozitivan ekonomski pokazatelj dočekuje sa podsmijehom samo zato što ga je objavila vlast koja nam se politički ne dopada. Naprotiv, ako su plate veće, dobro je, ako je zaposlenost veća, dobro je, ako država napreduje prema Evropskoj uniji, dobro je, a ako se grade putevi, škole, bolnice i stvaraju uslovi za bolji život, onda je to još bolje.
Ali vlast ne postoji da bi sama sebi dokazivala koliko je uspješna, već da bi građani od tog uspjeha imali korist.
Jer nije dovoljno da država bude uspješna na papiru ako porodica i dalje mora da pravi računicu između hrane, računa i ljekova, kao što nije dovoljno da prosječna plata bude lijepa cifra u statističkom izvještaju ako stvarni troškovi života pojedu najveći dio tog povećanja. Nije dovoljno ni da svakoga dana slušamo kako smo sve bliže Evropi ako mladi ljudi Evropu i dalje vide prvenstveno kao mjesto gdje žele da odu i pronađu život koji ovdje ne mogu da planiraju.
Možda je zato vrijeme da malo promijenimo način na koji govorimo o uspjehu, pa da umjesto pitanja koliko je procenata nešto poraslo počnemo da pitamo koliko je građaninu ostalo na kraju mjeseca, koliko je porodica prestalo da strahuje od neplaniranog troška, koliko je mladih odlučilo da ostane, koliko penzionera može bez razmišljanja da kupi ljekove i koliko ljudi konačno može da planira život bez kalkulatora u glavi.
Jer kada građanin bude mogao da ode u prodavnicu, napuni frižider, plati račune i na kraju mjeseca mu ostane dovoljno da normalno živi, tada zaista nećemo morati da mu objašnjavamo da je vlast uspješna.
On će to sam znati.
Do tada, ostaje nam da pažljivo pratimo sva dostignuća, da ih uredno sabiramo, analiziramo i čestitamo na njima, dok istovremeno pokušavamo da shvatimo jednu malu, ali pomalo nezgodnu stvar: kako je moguće da nam je iz godine u godinu sve bolje, a da građanin i dalje svaki mjesec sa jednakom ozbiljnošću gleda u novčanik i pita se hoće li izdržati do prvog.
Zato, draga vlasti, samo nastavite da nižete uspjehe, jer narod je izdržljiv i navikao je na razne eksperimente, reforme, krize, obećanja i istorijske trenutke, pa će vjerovatno preživjeti i ovaj talas blagostanja.
Samo nemojte baš sve uspjehe odjednom.
Mogao bi narod da se umori od tolikog napretka.
ETOportalN.G.
