U zemlji u kojoj se građani svakodnevno bore sa rastućim cijenama osnovnih životnih namirnica, rečenica da treba „pustiti tržište da diše“ zvuči gotovo terapeutski – ako zanemarimo činjenicu da većina građana odavno diše na škrge.
Izjava potpredsjednika Vlade i ministra ekonomskog razvoja Nik Đeljošaja da akcija limitiranih cijena nije produžena kako bi se „tržištu dalo prostora“ otvara jedno jednostavno pitanje: a koliko još prostora ima građanin?
Jer dok tržište diše, građani sabiraju račune. Dok tržište traži slobodu, novčanici traže milost.
U teoriji, slobodno tržište je ideal kojem se teži – prostor u kojem konkurencija reguliše cijene, a ponuda i potražnja uspostavljaju ravnotežu. U praksi, posebno u malim i uvozno zavisnim ekonomijama poput crnogorske, tržište često diše punim plućima samo kada treba povećati cijene, dok se u trenutku kada ih treba sniziti – iznenada „zadiše“.
I tu dolazimo do suštine problema.
Građani ne traže teoriju. Ne traže lekcije iz ekonomije. Oni traže stabilnost. Traže predvidivost. Traže osjećaj da država postoji i kada cijene rastu, a ne samo kada treba objasniti zašto ništa ne može da se uradi.
Jer, kako reče ministar, inflacija dolazi spolja. Tačno. Ali i račun dolazi unutra. I to svakog dana.
U takvom ambijentu, odluka da se ukine ograničenje cijena može se tumačiti kao povjerenje u tržište. Ili kao odustajanje od direktne zaštite građana. Zavisi iz kojeg ugla se posmatra – iz kabineta ili iz prodavnice.
Posebno je zanimljivo to što se „disanje tržišta“ tempira upravo pred turističku sezonu – period kada cijene tradicionalno rastu, a domaći potrošač postaje kolateralna šteta ekonomskog optimizma.
Možda je ideja da tržište diše kako bi ekonomija rasla. Ali, u međuvremenu, ostaje otvoreno pitanje: ko će pomoći građanima da prežive dok to disanje ne počne da donosi konkretne rezultate?
Jer ekonomija nije apstraktna kategorija. Ona nije grafikon. Ona nije projekcija. Ona je svakodnevni život.
A u tom životu, kada cijene rastu, a mjere izostaju – nije problem što tržište diše. Problem je što građani sve teže dolaze do vazduha.
„Dok tržište diše, građani uče novu disciplinu – zadržavanje daha na kasi.“
ETOportal/Nataša Goleš
