Pravo na život je osnovno ljudsko pravo, koje ne samo da predstavlja osnovu fizičke slobode, već je i uslov svih drugih sloboda i prava. Ovo je najranije priznato ljudsko pravo, a bez njega ni ostala prava nijesu moguća. Pravo na život nije samo pravo svakog pojedinca da sačuva svoj život, već i obaveza svih nas da poštujemo život drugih. To je univerzalno pravo koje nadmašuje granice, kulturne razlike i društvene podele, jer je život najveća vrijednost koju čovjek posjeduje.
Pravo na život je jedino koje se smatra „najvišim“, jer život je vrijednost iznad svih drugih, sveta i nedodirljiva. Život je prirodna težnja svakog bića i on je dobro koje može biti ugroženo na različite načine.Međutim, povreda prava na život uvijek podrazumijeva voljnu ljudsku radnju, zbog čega se pravo na život mora štititi svim sredstvima. Svaka prijetnja životu, bilo od strane drugih ljudi, bilo od prirodnih katastrofa ili nesreća, mora se smatrati ozbiljnim kršenjem osnovnih ljudskih prava.
Prvo, pravo na život je prvi put formalno proklamovano u Deklaraciji o nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država iz 1776. godine, gdje se navodi da „sva ljudska bića imaju pravo na život, slobodu i potragu za srećom“. Ova odredba postavila je temelj za buduće međunarodne ugovore koji prepoznaju pravo na život kao prirodno, urođeno pravo.
U Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, član 2, jasno se ističe da „pravo na život svake osobe mora biti zaštićeno zakonom“. Ova konvencija obavezuje države potpisnice da preduzmu mjere za zaštitu života svojih građana, te da nijedna osoba ne smije biti lišena života osim u striktno zakonom propisanim okolnostima, kao što su samoobrana ili smanjenje prijetnje po društvo.
Jedan od najvažnijih međunarodnih dokumenata koji garantuje pravo na život je Pakt o građanskim i političkim pravima, koji u članu 6 stavlja naglasak na to da „svako ljudsko biće ima urođeno pravo na život“. Ovo pravo mora biti zaštićeno zakonom, i nijedna osoba ne može biti samovoljno lišena života, osim u slučajevima propisanim zakonom.
Ustav Crne Gore takođe garantuje pravo na život, navodeći u članu 26 da je život čovjeka neprikosnoven, što znači da nijedno tijelo vlasti, niti drugi entiteti, ne mogu ugroziti život pojedinca bez zakonskog osnova.
U kontekstu prava djeteta, Konvencija UN o pravima djeteta iz 1989. godine prepoznaje i osigurava pravo svakog djeteta na život. Član 6 Konvencije jasno stavlja do znanja da „strane ugovornice priznaju da svako dijete, čim se rodi, ima pravo na život“. Ovaj član pruža osnovu za zaštitu života svakog djeteta i obavezuje države da preuzmu mjere za očuvanje života i zdravlja djece.
Pored prava na život, čl. 6. st. 2. Konvencije UN o pravima djeteta postavlja obavezu za države potpisnice da „obezbijede u najvećoj mogućoj mjeri opstanak i razvoj djeteta“. Ovo znači da države imaju odgovornost da, osim što štite pravo na život, osiguraju i odgovarajuće uslove za odrastanje, zdravlje i razvoj djeteta, što uključuje pristup zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj zaštiti i mnogim drugim društvenim uslovima.
U kontekstu zaštite života djeteta, Konvencija o pravima djeteta posebno zabranjuje sve oblike nasilja, zanemarivanja i zlostavljanja djece, te nalaže da države preduzmu mjere za prevenciju i sankcionisanje takvih djela. Države moraju usvojiti zakone, politike i programe koji će zaštititi djecu od svih oblika fizičkog i mentalnog nasilja.
Obaveza država potpisnica Konvencije o pravima djeteta nije samo u usvajanju zakona, već i u njihovoj implementaciji. Države moraju osigurati zakonodavne i administrativne mjere za zaštitu djeteta, kao i osigurati da se sve prijetnje po život i zdravlje djece budu istražene kao i da odgovorni budu procesuirani i kažnjeni. Ovo obuhvata i zaštitu od zagađenja okoline, osiguranje zdrave ishrane, adekvatne medicinske zaštite i sprečavanje nesreća..
Kada do kršenja prava na život dođe, država je obavezna sprovesti potpunu istragu kako bi utvrdila odgovornost i kaznila počinitelje. Kršenje prava na život, posebno kada su u pitanju djeca, ostavlja duboke ožiljke u društvu i podrazumijeva ozbiljne posljedice po društveni poredak. U tom kontekstu, važno je da se poštuje pravo djeteta na život kao univerzalno ljudsko pravo.
Pravo na život, a posebno pravo djeteta na život, ne smije se smatrati nečim što je dato kao opcija, već kao temeljna vrijednost koju treba čuvati, poštovati i braniti. Države i međunarodna zajednica imaju odgovornost da obezbijede sigurno okruženje za život svakog djeteta, kroz zakonske mjere, ali i kroz odgovorno društveno djelovanje koje uključuje obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i javnu bezbjednost.. Samo tako možemo osigurati da nijedno dijete ne bude lišeno svog najvrednijeg prava – prava na život.
ETOportal/Autor: mr Vojislav Marković