Osobe sa autizmom, ADHD-om, disleksijom ili sličnim obrascima razmišljanja nazivaju se neurodivergentnima, jer njihov mozak funkcioniše drugačije od uobičajenog. Iako neurodivergentnost nije bolest, mnogi razviju dodatne psihičke teškoće – poput depresije ili anksioznosti – posebno ako dugo ostanu nedijagnostikovani.
Procjene pokazuju da 15–20% svjetske populacije spada u spektar neurodivergentnih. Samo ADHD ima oko 3–4%, dok više od 3% vjerovatno pripada autističnom spektru. Tu su i stanja poput disleksije ili diskalkulije, gdje inteligencija može biti prosječna ili iznad prosjeka, ali postoje specifične teškoće u učenju.
Kako radi pažnja kod neurodivergentnih osoba?
Našu pažnju upravljaju tri osnovna sistema:
-
Alarm – reaguje na neočekivane podražaje. Kod autističnih osoba se lako aktivira, dok kod osoba sa ADHD-om često kasni.
-
Orijentacija – daje značenje podacima iz okruženja. Autistične osobe često registruju više detalja jer ovaj sistem radi „šire“.
-
Egzekutiva – omogućava svjesno upravljanje pažnjom i fokusom. Tu često nastaju izazovi, posebno kod ADHD-a.
Zbog različitog „podešavanja“ ovih sistema, mnoge osobe istovremeno mogu imati karakteristike više neurodivergentnih obrazaca.
Šta društvo treba da promijeni?
„Ne postoje dva ista mozga, kao što ne postoje dvije iste zvijezde u Mlečnom putu“, kaže dr Andre Cimel sa Univerziteta u Hamburgu. On ističe važnost samopoznavanja već od školskih dana, kako bi pojedinci znali gdje su im jake strane, a gdje im je potrebna podrška.
Iako su mnoge neurodivergentne osobe visoko obrazovane i izuzetno sposobne, često se suočavaju sa visokom stopom nezaposlenosti – kod autističnih osoba ona ide i do 60%.
Rješenja uključuju:
-
mirno radno okruženje,
-
tehničku i organizacionu podršku,
-
fleksibilno radno vrijeme,
-
mogućnost povlačenja kad je to potrebno.
Neurodivergentnost nije nešto što treba „popraviti“, već razumjeti i prihvatiti. Društvo se treba prilagoditi raznolikosti umova – ne obrnuto.
ETOportal