Lišće koje u jesen pada sa drveća nije samo otpad. Njegova razgradnja važan je dio prirodnog ciklusa i vraća hranljive materije zemljištu.
Kada u jesen lišće počne da prekriva ulice, parkove i dvorišta, najčešće ga doživljavamo kao nešto što treba počistiti. Metla, vreće i kontejneri postaju dio svakodnevice, a rijetko zastanemo da razmislimo šta se sa lišćem događa u prirodi.
Tamo gdje nema ljudi da ga uklone, lišće jednostavno ostaje na zemlji. I upravo tada počinje jedan od važnih prirodnih procesa.
Opalo lišće postepeno se razgrađuje. U tome učestvuju gljive, bakterije, sitni organizmi u zemljištu i brojni beskičmenjaci. Oni razgrađuju složene materije iz lišća i pretvaraju ih u jednostavnije oblike koje zemljište može ponovo da koristi.
Na taj način hranljive materije koje je drvo tokom godine uzimalo iz zemljišta vraćaju se u prirodni ciklus.
Zato šumsko tlo nije slučajno prekriveno slojem lišća. Ono predstavlja svojevrsni prirodni pokrivač koji pomaže da se zadrži vlaga i štiti zemljište od isušivanja i naglih promjena temperature.
Sloj lišća istovremeno pruža sklonište brojnim sitnim organizmima. U njemu mogu pronaći zaklon insekti, pauci, gliste i drugi stanovnici zemljišta. Neki od njih imaju važnu ulogu u razgradnji organske materije, pa tako učestvuju u stvaranju novog, hranljivijeg zemljišta.
Zanimljivo je da proces ne završava jednostavno nestankom lišća. Njegovi sastojci postaju dio zemljišta, a dio hranljivih materija ponovo mogu iskoristiti biljke. Tako se zatvara prirodni krug: drvo uzima hranljive materije iz zemljišta, stvara lišće, lišće pada, razgrađuje se i dio tih materija ponovo se vraća zemljištu.
U gradovima je situacija drugačija. Lišće se uklanja zbog održavanja javnih površina, bezbjednosti i prohodnosti ulica i trotoara. Međutim, tamo gdje to uslovi dozvoljavaju, nije uvijek potrebno ukloniti baš svaki list.
U vrtovima se opalo lišće može koristiti i kao materijal za kompostiranje. Umjesto da završi kao otpad, može postati dio budućeg organskog materijala koji će obogatiti zemljište.
Naravno, nije svako lišće dobro ostaviti svuda. Sa travnjaka ga treba ukloniti ako pravi debeo, vlažan sloj koji može ugušiti travu, dok lišće sa oboljelih biljaka nije dobro ostavljati u bašti niti stavljati u kompost bez odgovarajućeg postupka.
Ali u prirodi, opalo lišće ima svoje mjesto.
Dok mi vidimo nered koji treba očistiti, priroda u njemu vidi materijal koji tek treba da se pretvori u nešto novo.
Zato sljedeći put kada stanemo na šuštavi sloj lišća, možda vrijedi zastati na trenutak. Ono što izgleda kao kraj jednog godišnjeg ciklusa zapravo je početak novog – tihog procesa kojim šuma, park ili vrt ponovo hrane sami sebe.
Lišće ne nestaje. Ono se vraća zemlji.
ETOportal
