Na današnji dan, 18. avgusta 1850. godine, preminuo je Honoré de Balzac – titan francuske i svjetske književnosti, vizionar pera, neumorni hroničar svog vremena. Umro je u Parizu, iscrpljen radom, dugovima i bolešću, ali ostavio je iza sebe djelo koje nadilazi vrijeme – „Ljudsku komediju“, književni univerzum od gotovo stotinu romana i novela u kojem je pokušao da obuhvati sve slojeve društva i sve nijanse ljudskog ponašanja.
Balzak nije bio samo pisac. Bio je vizionar i posmatrač, čovjek koji je znao da iza svakog salona stoji mračna ambicija, a iza svake sirotinjske sobe – borba za dostojanstvo. Njegova proza bila je precizna poput hirurškog noža i široka kao društvena freska. Kroz njegove likove — od oportunista Rastinjaka do opsjednutog špekulanta Gobseka — Balzak je nacrtao mapu jednog svijeta u previranju: Francuske nakon revolucije, u vrtlogu kapitalizma i klasne borbe.
„Ljudska komedija“ nije samo književno djelo – to je pokušaj da se uhvati duh epohe, psihologija mase i pojedinca, anatomija pohlepe, ljubavi, ambicije, razočaranja.
Balzak je bio i paradoks: loš preduzetnik, ali genijalan posmatrač tržišta i društvenih tokova. Njegovi biznis-poduhvati propadali su jedan za drugim – od štamparije do neuspjelih investicija – ali zato je briljirao u prikazivanju realnosti trgovaca, advokata, novinara, čak i birokrata. Iako je stalno bježao od dugova, njegov književni opus ostao je vječni dug savremenoj književnosti.
Pisao je manično – uz litre crne kafe, često danima bez sna. Bio je ubijeđen da piše istoriju ljudske prirode – i bio je u pravu. Balzak je svojim radom postavio temelje modernog romana. Bez njega, teško da bismo imali Zolu, Dostojevskog, Prusta ili čak Kafku.
Njegova smrt ostala je obavijena gorčinom. Navodno, na samrti je tražio svog ljekara iz romana, dr Bianšona – ne shvatajući da je to bio izmišljeni lik.
Honoré de Balzac umro je 1850. godine, ali ostao je među nama. Njegove stranice i danas žive, jer ljudska komedija nikada ne izlazi iz mode.
ETOportal/Nataša Goleš