Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) još nije usvojila konačni sporazum o upravljanju budućim pandemijama. Međutim, 16. aprila 2025. godine, nakon više od tri godine intenzivnih pregovora, 194 zemlje članice SZO-a završile su rad na nacrtu međunarodnog sporazuma o prevenciji, pripravnosti i odgovoru na pandemije. Ovaj dokument biće razmatran za konačno usvajanje na 78. Svjetskoj zdravstvenoj skupštini, koja počinje 19. maja 2025. godine.
Uoči glasanja, širom svijeta – pa i u Crnoj Gori – otvara se ključna debata: Šta bi ovaj sporazum mogao značiti za našu državu, za naš ustavni poredak i za temeljna ljudska prava?
Ovo pitanje nije izraz teorija zavjere, već ozbiljna potreba da građani razumiju granicu između globalne koordinacije i mogućih zadiranja u državnu suverenost.
Ovakvo pitanje nije ni paranoično ni neutemeljeno. Naprotiv — to je legitimna refleksija svijeta u kojem je pandemija COVID-19 ozbiljno uzdrmala povjerenje između građana i institucija, proizvela bezbroj etičkih, pravnih i političkih dilema, a odgovor na krizu često je ostavljao utisak improvizacije, dvostrukih standarda i ponekad čak i institucionalne samovolje.
Predloženi sporazum, čiji nacrt je finalizovan u aprilu 2025. godine, predviđa set pravila i obaveza za zemlje članice SZO-a sa ciljem da se u budućnosti pandemije dočekuju koordinisano, brzo i solidarno. Međutim, najvažnija stvar koju treba znati jeste sljedeće:
Ovaj sporazum ne suspenduje ustave država članica. On ne može degradirati osnovna ljudska prava i slobode zagarantovane domaćim zakonodavstvom.
Dakle, Crna Gora — kao suvjerena država sa vlastitim ustavom i zakonima — ne može biti primorana da sprovodi mjere koje bi bile u suprotnosti sa njenim temeljnim pravnim aktima. Niti SZO, niti bilo koja međunarodna organizacija, ne može nametnuti zakonodavstvo ili prinudnu medicinsku praksu protiv volje građana ako to ne dozvoljava domaći pravni sistem.
Posebnu zabrinutost izaziva pitanje obavezne ili čak prisilne vakcinacije. Međutim, nacrt sporazuma ne propisuje mehanizam prinude. On preporučuje vakcinaciju kao preventivnu mjeru, promoviše jednak pristup vakcinama, ali ne daje nikome ovlašćenje da sprovodi vakcinaciju protiv volje pojedinca.
Član 28. Ustava Crne Gore jasno propisuje da je fizički i psihički integritet čovjeka nepovrediv. Nijedan medicinski postupak — pa ni vakcinacija — ne može biti sproveden bez slobodnog i informisanog pristanka. Ni u vanrednom stanju se to ne mijenja olako, jer ograničavanje prava mora biti srazmjerno, privremeno i ne smije ići protiv ljudskog dostojanstva.
Ako pandemijska realnost od nas traži veću saradnju među državama, onda je na međunarodnim sporazumima da budu transparentni, dobrovoljni i bazirani na principima ljudskih prava, a ne globalne kontrole. U tome leži osnovna razlika između saradnje i potčinjavanja.
Zato, umjesto da se sporazum koristi za širenje straha, on mora biti povod za ozbiljnu društvenu debatu: Kakvu zdravstvenu politiku želimo? Koliko povjerenja imamo u institucije? I najvažnije — da li kao društvo znamo da prepoznamo granicu između zaštite i zloupotrebe moći?
Sporazum SZO ne briše državne granice, niti suspenduje zakone zemalja potpisnica. On može biti koristan alat za bolju pripremu, ali istovremeno otvara prostor za opasne zloupotrebe ukoliko se ne prati budno i kritički.
Na kraju, od Vlade Crne Gore zavisi da li će sporazum ratifikovati, ali od građana zavisi da li će na vrijeme postaviti prava pitanja. A najvažnije pitanje je uvijek isto:
U čije se ime donose odluke – i za čije dobro?
ETOportal/Nataša Goleš