Ekonomska istorija nas uporno podsjeća da brz rast, posebno kada je zasnovan na eksploataciji prirodnih resursa, rijetko dolazi bez skrivenih troškova. Fenomen koji analitičari, uključujući Rystad Energy, označavaju kao „prokletstvo resursa“ predstavlja jednu od najopasnijih zamki za ekonomije u ekspanziji. U svojoj suštini, riječ je o paradoksu, zemlje bogate resursima često ostvaruju slabiji i nestabilniji dugoročni razvoj u odnosu na one koje su primorane da diverzifikuju svoju ekonomsku bazu. Razlog leži u prekomjernoj koncentraciji kapitala, radne snage i političke pažnje u jednom sektoru – najčešće energetskom.
Kada jedan sektor, poput naftnog, počne da generiše dominantan dio prihoda i bruto domaćeg proizvoda, dolazi do sistemskog disbalansa. Jačanje izvoza sirovina vodi ka aprecijaciji valute, što smanjuje konkurentnost drugih izvoznih sektora, prije svega industrije i poljoprivrede. Ovaj proces, poznat kao „holandska bolest“, dodatno produbljuje zavisnost ekonomije od jednog izvora prihoda. Istovremeno, visoke zarade u sektoru eksploatacije resursa „usisavaju“ kvalifikovanu radnu snagu iz drugih djelatnosti, ostavljajući ih kadrovski i razvojno oslabljene.
Fiskalni aspekt ovog fenomena jednako je složen. Nagli priliv prihoda od resursa često dovodi do rasta javne potrošnje, ali bez adekvatnih mehanizama kontrole i strateškog planiranja. Vlade u takvim okolnostima nerijetko ulaze u ciklus pro-ciklične potrošnje, troše više kada prihodi rastu, umjesto da stvaraju rezerve za period pada cijena. To povećava ranjivost ekonomije na spoljne šokove, posebno imajući u vidu volatilnost globalnih tržišta energenata. Bez snažnih institucija, transparentnih fondova i jasne razvojne strategije, ovakav model može voditi ka fiskalnoj nestabilnosti i rastu javnog duga.
Možda i najdublje posljedice „prokletstva resursa“ nijesu ekonomske, već institucionalne. Veliki i relativno „laki“ prihodi od resursa mogu oslabiti odgovornost vlasti prema građanima, podstaći klijentelizam i povećati rizik od korupcije. Umjesto da budu motor razvoja, resursi postaju izvor političke kontrole i raspodjele privilegija. Upravo zato ključ uspjeha ne leži u samom bogatstvu resursima, već u načinu njihovog upravljanja, kroz diverzifikaciju ekonomije, ulaganje u obrazovanje i infrastrukturu, kao i izgradnju snažnih i nezavisnih institucija. Samo tako se može izbjeći da ekonomski bum postane dugoročna razvojna zamka.
U regionalnom kontekstu, slični obrasci, iako u drugačijem obliku, mogu se uočiti i u ekonomiji Crna Gora. Aktuelni investicioni zamah u sektoru nekretnina i građevinarstva, posebno u primorskim zonama i glavnom gradu, generiše snažan kratkoročni rast. Povećana izgradnja stanova, priliv stranog kapitala i rast cijena nekretnina doprinose BDP-u, zapošljavanju i budžetskim prihodima. Međutim, kao i u slučaju ekonomija zavisnih od prirodnih resursa, nameće se pitanje održivosti takvog modela. Prekomjerna orijentacija na građevinski sektor može dovesti do zanemarivanja proizvodnih i izvozno orijentisanih djelatnosti, dok rast cijena nekretnina dodatno opterećuje domaće stanovništvo i povećava socijalne razlike. Ukoliko investicioni ciklus oslabi ili eksterni faktori, poput promjene kamatnih stopa ili smanjenja stranih ulaganja, utiču na tražnju, postoji rizik naglog usporavanja, pa i korekcije tržišta. Stoga, kao i kod naftnih ekonomija, ključni izazov ostaje diverzifikacija, odnosno sposobnost da se trenutni rast pretvori u dugoročnu i uravnoteženu razvojnu putanju.
ETOportal / mr Vojislav Marković
