Cijene hrane u Crnoj Gori u posljednje tri godine „progutale“ su strpljenje i plate građana. Od 2021. do 2024. godine, one su porasle za čak 41%, nadmašivši ukupnu inflaciju od 30,5% u istom periodu, ali i evropski prosjek. Poruka je jasna: dok eurozona uspijeva da kontroliše rast cijena, Crna Gora posrće pod teretom skuplje korpe i skučenih primanja.
Ključni domaći faktor, prema analizi tima Ekonomskog fakulteta, jeste rast profitnih marži uvoznika i distributera. Oni su, kako pokazuje istraživanje, zabilježili veći rast dobiti nego sami trgovinski lanci. Drugim riječima, oni koji uvoze hranu – ili bolje rečeno profit – uzeli su najveći zalogaj sa trpeze građana. Produktivnost u sektoru je čak opala, što dodatno baca sumnju na održivost ovakvog rasta cijena.
Na svjetskom tržištu, stvari takođe ne idu u prilog potrošaču. Podaci FAO-a iz februara 2025. pokazuju rast cijena osnovnih prehrambenih proizvoda – šećera, mlijeka i biljnih ulja – što se lančano prenosi i na našu pijacu. Suša, geopolitičke tenzije i poremećaji u lancima snabdijevanja dodatno „začinjavaju“ ionako začinjen račun na kasi.
Vlada Crne Gore pokušala je da ublaži pritisak na tržištu kroz ograničavanje marži, ali su efekti tih mjera bili kratkotrajni i parcijalni. U međuvremenu, rast plata i potrošnje – koji bi u normalnim uslovima bio dobar signal – postaje gorivo za novu rundu inflacije. Bez precizno usmjerenih i dugoročnih mjera, ovo nije ekonomski rast, već rast troškova života.
Shodno svemu navedenome, u Crnoj Gori cijene hrane više ne diktira samo tržište – diktiraju ih interesni monopoli, odsustvo regulacije i visoke marže na račun građana. Dok globalne okolnosti donekle objašnjavaju poskupljenja, domaći akteri prečesto ih zloupotrebljavaju. Ako država zaista želi da zaštiti potrošača, mora prestati da se ponaša kao nemoćni posmatrač. Jer kada distributeri kreiraju cijene, a institucije ćute – građani na kraju plaćaju i tuđu pohlepu i vlastitu nemoć.
ETOportal/ mr Vojislav Marković