Iako su decenijama činile okosnicu vodovodne infrastrukture u mnogim gradovima, azbestno-cementne cijevi danas se smatraju reliktom prošlosti koji predstavlja potencijalnu prijetnju po zdravlje stanovništva. U Crnoj Gori, gdje se ovakve cijevi još uvijek koriste u većini opština, pitanje njihove zamjene postaje sve hitnije — ne samo zbog usklađivanja sa evropskim standardima, već prije svega zbog očuvanja zdravlja stanovništva.
Azbestno-cementne cijevi počele su se koristiti širom Evrope sredinom 20. vijeka, zbog svoje dugotrajnosti, niske cijene i otpornosti na koroziju. U Crnoj Gori su se masovno ugrađivale od 1960-ih pa sve do početka 2000-ih. Danas ih ima više od 600 kilometara širom zemlje, sa najvećom koncentracijom u Podgorici, gdje je registrovano više od 130 kilometara ovih cijevi.Osim u Glavnom gradu, značajna dužina azbestnih cijevi nalazi se i u Baru, Nikšiću, Beranama i Bijelom Polju. Jedino Plužine i Petnjica ne koriste ovaj materijal u svom vodovodnom sistemu.
Azbest je klasifikovan kao potvrđeni kancerogen od strane Svjetske zdravstvene organizacije. I dok su najveći rizici vezani za udisanje njegovih vlakana (npr. kod rezanja, lomljenja ili transporta cijevi), pitanje sigurnosti korišćenja vode koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi još uvijek izaziva zabrinutost.
Iako naučna zajednica nema jedinstven stav o tome da li azbest iz cijevi migrira u vodu u količinama opasnim po zdravlje, brojna istraživanja ukazuju da oštećene, stare i neredovno održavane cijevi mogu doprineti otpuštanju čestica. Evropski standardi više ne ostavljaju prostor za ovakvu dilemu – njihova upotreba je odavno zabranjena.
Evropska unija je još 2005. zabranila upotrebu azbestnih materijala u građevinskoj industriji, uključujući i vodovodne cijevi. Crna Gora je ovu zabranu prihvatila 2016. godine. Međutim, iako se više ne ugrađuju nove cijevi, ne postoji obavezujući rok za uklanjanje postojećih iz vodovodne mreže.
Uprkos činjenici da je azbestna infrastruktura u značajnoj mjeri zastarjela i potencijalno opasna, Crna Gora nije ni do danas usvoila državni strateški plan njene zamjene. Pregovori u okviru Poglavlja 27 (Životna sredina) sa EU, koji su mogli poslužiti kao platforma za konkretizaciju zamjene ovih cijevi, nijesu donijte obavezujuće mjere za taj cilj.
Plan za izlazak iz azbestne sjenke i unapređenje vodovodne infrastrukture zahtijeva jasan i fazni plan zamjene azbestnih cijevi:
Karta rizika – Hitno mapiranje svih preostalih azbestnih vodova, sa ocjenom njihovog stanja i rizika.
Prioritetna zamjena – Prva faza mora obuhvatiti zamjenu u urbanim zonama i školskim/bolničkim mrežama.
Fond za sanaciju – Kreirati državni i opštinski fond za obnovu vodovoda, uz korišćenje EU fondova, posebno iz Zelenog plana za Zapadni Balkan.
Javna informisanost – Transparentno informisanje građana o prisustvu azbesta, rizicima i planiranim radovima.
Zakon o eliminaciji azbesta – Usvajanje posebnog zakona kojim bi se postavio rok do 2030. za potpunu zamjenu azbestnih cijevi.
Crna Gora nebi trebala da sebi dozvoliti luksuz i ignoriše zdravstvenu i ekološku prijetnju koja godinama prolazi ispod naših ulica. Svaka čaša vode koja dođe do domaćinstava kroz azbestnu cijev potencijalni je zalog zdravlja budućih generacija.
Vrijeme je da se pitanje azbestno- cementnih cijevi izvuče iz birokratskih ladica i postane dio ozbiljnog političkog i infrastrukturnog plana. Jer kada je voda kao izvor života u pitanju — kompromis ne bi smio da postoji.
ETOportal/mr Vojislav Marković