Nekada su mirisi iz kuhinje budili cijelo domaćinstvo, a danas ih često pamtimo više nego što ih osjećamo. Hrana iz djetinjstva, ono što su spremale naše majke, bake i komšinice sa pregačom oko struka, polako nestaje sa trpeza.
Nema više domaće supe sa domaćim rezancima u svakoj kući, ni džema od šljiva koji se kuvao satima i pretakao u tegle dok se cijela kuća grijala od šporeta na drva. Čorba od koprive, cicvara, uštipci iz ruke, pite razvijane oklagijom i kačamak koji se miješao drvenim kačamarom, sve su to jela koja se danas sve rjeđe spremaju, posebno u urbanim sredinama.
Mnoge porodice više ne drže brašno u vreći ni jaja iz kokošinjca. Umjesto toga, sve se češće kupuje gotovo, zamrznuto, upakovano, začinjeno, obojeno i brzo gotovo. Vrijeme, tempo, posao i internet učinili su svoje, ali s njima se izgubilo i ono nešto što je činilo obrok više od jela, toplinu, mir, i osjećaj zajedništva.
Djeca danas odrastaju bez znanja o tome šta je „varenika“, kako miriše tek pečena pita ispod sača ili kako se razdvaja maslac od skorupa. A to nisu samo recepti, to su priče, uspomene, kultura. I upravo zato nestanak ovih jela nije samo promjena ukusa, već i dio gubitka identiteta.
Ipak, nije sve izgubljeno. Po seoskim trpezama, u domaćinstvima gdje se još kuva „na ruku“, ovi recepti žive. I u svakom pokušaju da ih vratimo, da naučimo djecu da umijese hljeb ili da znaju razliku između kupovnog i domaćeg sira, postoji nada da će se dio te hrane, i svega što ona nosi, vratiti.
Jer ukusi iz djetinjstva nisu stvar prošlosti, oni su most prema onome što nas je oblikovalo.
ETOportal