Sjever Crne Gore — zemlja prirodnih ljepota koje bi i najzagriženijeg gradskog turistu ostavile bez daha. Kristalno čista voda izvora i rijeka, jezera što šapuću drevne priče, guste šume prepune divljih jagoda i borovnica, stanište divljih životinja koje je danas u svijetu rijetkost i prava oaza. Sve to čini ovaj dio naše Crne Gore potencijalnim rajem za razvoj planinskog i ekološkog turizma.
Ipak, dok ostatak zemlje uživa u turizmu i stranim investicijama, Sjever stoji kao napušteni dragulj, zaboravljen i prepušten sam sebi. Zašto? Kako je moguće da mjesto koje priroda toliko obasipa svim darovima, nema razvijenu infrastrukturu ni priliku da iskoristi svoj ogroman ekološki i poljoprivredni potencijal?
Evo ironije — dok se guraju projekti i putevi po obali, na Sjeveru još uvijek čekamo asfaltirane ceste, stabilnu električnu mrežu, modernu zdravstvenu i obrazovnu infrastrukturu. Ljudi odlaze jer nemaju gdje da rade, jer im je zima hladnija nego što to svijet može podnijeti, a ljeto dugotrajan period neizvjesnosti i borbe za osnovne uslove života.
Zašto država ne prepozna da upravo ovdje leži šansa za održivi razvoj? Da se uloži u lokalne resurse, u male proizvođače, u razvoj turizma koji poštuje prirodu, a ne uništava je? Da se zaustavi odliv mladosti i talenata, koji odlaze u potrazi za boljim životom?
Nije pitanje samo stranih investicija. To je pitanje odgovornosti i vizije. Sjever Crne Gore zaslužuje da mu se da šansa — da se gradi, da se ulaže u njegov razvoj na način koji neće biti brzi profit i prazne riječi, nego održiva budućnost za sve njegove stanovnike.
Ako država ne preuzme inicijativu i ne uloži u neophodnu infrastrukturu, ako se ne stvore uslovi za život i rad, onda možemo samo da gledamo kako prirodni raj polako postaje zemlja odumiranja.
Sjever je tu — sa svim svojim darovima i ljepotama. Sad je na nama da odlučimo hoćemo li mu dati priliku da opstane i cvjeta, ili ćemo dozvoliti da zauvijek ostane samo san u pričama starijih generacija.
ETOportal/mr Vojislav Marković