Napuštene klupe više nijesu problem. Mi smo problem. Nema nas. Otišli smo negdje, u obaveze, u brzinu, u ekrane, u strahove. Sjedimo u autobusima, kancelarijama, kafićima, ali više ne sjedimo u sebi. Ne zastajkujemo. Ne gledamo se.
Ljubav se danas ne dodiruje, lajkuje se. Emocije se ne dijele u tišini, već se mjere u komentarima. Sreća mora da se objavi da bi postojala, a tuga se ne priznaje, jer nije fotogenična.
A onda, usred svega toga, dođe strah od vještačke inteligencije. Kažu, AI će nas zamijeniti. Oduzeće nam poslove, misli, čak i duše. A ja pitam, kako nešto može da ti uzme ono što si već sam zaboravio?
Mi, ljudi, imamo ono što niko drugi nema: zagrljaj koji grije. Pogled koji se pamti. Glas koji smiruje. Prisutnost koja liječi. Nema algoritma koji to zna, nema mašine koja to može.
Neće nas AI uzeti ako se vratimo sebi. Ako se vratimo klupi. Pogledima. Ljubavi u tišini. Ako stanemo pored onog što je stvarno, a to nikad nije bilo digitalno.
Šta je sa nama?
Još smo tu. Ali je vrijeme da se stvarno pojavimo. Da ponovo budemo ljudi. Bez filtera. Bez lajka. Samo, sa srcem.
Mogla bih ja još mnogo toga reći, ali vidim da si već u nekoj priči sa ChatGPT-jem. Nekako više voliš da se sa njim družiš nego da pozoveš brata, sestru, kumu, druga ili bilo koga sa kim bi trebalo da popričaš, da se nasmiješ, onako iz srca, onako ljudski. Nije tebi do toga , ljudi te zamaraju, voliš kad ti neko potvrdi da si u pravu i da je to baš ta prava stvar.
“ Zato ,ne boj se mašina, boj se dana kad više ne bude zagrljaja.“
ETOportal/ Nataša Goleš