Da se razumijemo odmah, nisam se bacila u avanturu bez plastike iz hira, nego iz čiste znatiželje i male doze ekološke savjesti. Sedam dana bez plastičnih kesa, flaša, slamki, ambalaže i ostalih izuma savremenog čovjeka koji nam, izgleda, drže i vazduh u rukama. Hoću da vidim kako to izgleda u Ekološkoj Crnoj Gori, zemlji planina, mora i… ogromne potrošnje plastike.
Prvi dan. Izlazim iz kuće spremna, ponijela platnene torbe koje su mi na granici da postanu novi modni detalj, jer već dugo stoje na polici kao podsjetnik na obećanja koja dajem sebi. I što odmah dobijam? Prodavnicu prepunu poluproizvoda u plastičnim pakovanjima, flaširanu vodu, plastične kese kao „poklon“ uz svaki račun. Zamolila sam da mi pomognu da izaberem proizvode bez plastike, a prodavačica me pogledala kao da sam pala sa Marsa. „Pa, gospođo, ovo vam je Crna Gora, ne Švedska.“
Drugi dan. Kuhinja liči na bojno polje, reciklaža po kantama, plastične flaše i kese skupljaju se kao svedoci moje neuspješnosti. Suštinski, hrana se i dalje pakuj u plastiku, a da ne spominjem kafice i njihove plastične čaše, kašike i slamke. I dok se trudim da popijem vodu iz staklene flaše, kolega me pita: „Šta je ovo? Rekvizit za film o ekološkim fanatičarima?“
Treći do peti dan. Upoznajem još zanimljivih likova, baku sa pijace koja me sumnjičavo gleda kad tražim da mi ne spakuje jaja u plastičnu kutiju, mlade roditelje koji su kupili pelene u nekoj alternativnoj ambalaži, i momka koji mi savjetuje gdje kupiti sapun u komadu. Iznenađujuće, postoje ljudi koji pokušavaju, ali sistem nije na njihovoj strani.
Šesti dan. Počinjem da osjećam ozbiljnu nostalgiju za plastičnim kesama. Zvuči glupo, znam. Ali kad moram da nosim kilogram krompira, tri limuna i pet jaja u ruci, a bez kese, postaješ stvarno inovativan, i pomalo smiješan prolaznicima. Kljucaju mi ideje za izum koji bi mogao zamijeniti plastiku, ali nemam vremena za patent.
Sedmi dan. Mislim da sam postala ekspert za kupovinu “na oko”, bez gledanja u etiketu, i za pravljenje improvizovanih torbi od starih majici. Zaključak je jasan: nije nemoguće, ali u Ekološkoj Crnoj Gori, gdje je plastika kraljica svakog dućana i ulice, pravi izazov je sistem koji nas tjera da biramo jeftino i lako, a ne održivo.
Na kraju, uložila sam ogroman trud, dobila nekoliko podsmijeha i puno čudnih pogleda, ali i shvatila da i najmanji korak ka smanjenju plastike vrijedi. Jer ako ne probamo, niko drugi neće. A možda se jednog dana i Ekološka Crna Gora probudi iz plastičnog sna i odluči da napravi mjesto gdje će torbe biti platnene, a voda, iz česme.
ETOportal/ Nataša Goleš