Računarski virusi odavno nijesu novost. Međutim, razvoj vještačke inteligencije otvorio je novo pitanje: šta se događa kada tehnologija koja može da piše i mijenja programski kod dobije zadatak da napravi zlonamjerni softver?
AI Fokus/ Nataša Goleš
Odgovor nije jednostavan. Ne postoji posebna kategorija „AI virusa“ koja bi danas funkcionisala kao neka potpuno nova vrsta digitalnog organizma, ali vještačka inteligencija već mijenja način na koji se zlonamjerni softver može stvarati, prilagođavati i koristiti.
Klasični virus uglavnom izvršava ono za šta je unaprijed programiran. AI, međutim, može pomoći u pisanju koda, analiziranju sistema, pronalaženju slabosti i prilagođavanju napada različitim uslovima. Upravo zbog toga bezbjednosni stručnjaci sve ozbiljnije prate mogućnost da se AI koristi za stvaranje zlonamjernih programa koji mogu mijenjati svoje ponašanje.
To ne znači da će se sjutra pojaviti „pametni virus“ koji samostalno preuzima internet.
Veći problem je automatizacija.
Napadaču je nekada bilo potrebno mnogo znanja i vremena da napravi složen zlonamjerni program. Danas AI može pomoći da se dio tog posla obavi brže. Može generisati ili mijenjati kod, analizirati rezultate napada i pomoći u prilagođavanju novim okolnostima.
Još opasnija mogućnost je kombinovanje AI sistema sa postojećim vrstama malwarea. Tada vještačka inteligencija ne mora sama da bude virus. Može postati njegov „mozak“ – alat koji napadaču omogućava da brže pronađe mete, mijenja taktiku ili prilagođava zlonamjerni kod.
Zbog toga se u sajber-bezbjednosti sve više govori o adaptivnom malwareu – zlonamjernom softveru koji se može prilagođavati zaštiti sa kojom se susretne.
Ipak, postoji važna granica između onoga što AI danas može i onoga što se ponekad predstavlja kao buduća prijetnja.
Savremeni AI sistemi nijesu samostalna bića koja imaju sopstvenu volju. Oni djeluju u okviru sistema, dozvola i alata koje im čovjek omogući. Da bi zlonamjerni program napravio ozbiljnu štetu, i dalje su potrebni pristup, ranjivost, izvršavanje koda ili neka druga tačka ulaska u sistem.
Zato je možda pogrešno pitati: „Hoće li AI postati virus?“
Mnogo važnije pitanje glasi: šta će se dogoditi kada ljudi koji prave računarske viruse dobiju AI alate koji im omogućavaju da rade brže i sa manje tehničkog znanja?
Tu se nalazi stvarni rizik.
Vještačka inteligencija istovremeno postaje i oružje i zaštita. Isti tip tehnologije koji može pomoći napadaču da pronađe slabost može pomoći bezbjednosnim stručnjacima da je otkriju prije njega. AI može analizirati ogromne količine podataka, prepoznati neuobičajeno ponašanje i pomoći u ranijem otkrivanju napada.
Zato budućnost sajber-bezbjednosti vjerovatno neće biti borba ljudi protiv „pametnih virusa“, već borba AI sistema koji pokušavaju da napadnu protiv AI sistema koji pokušavaju da ih zaustave.
A tada će najveće pitanje biti jednostavno: ko će brže učiti – napadač ili zaštita?
ETOportal
