Crnogorska vaterpolo reprezentacija do 20 godina završila je Svjetsko prvenstvo u Zagrebu na skroman način, porazom od Srbije rezultatom 21:14 u utakmici za peto mjesto. Ukupan bilans od pet poraza u sedam mečeva teško se može okarakterisati uspješnim, posebno ako se zna da je ista generacija prošle godine, kao U-19 selekcija, osvojila srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu pod vođstvom trenera Miodraga Mirovića.
Očekivanja su bila visoka, ali ovaj put se nijesu ostvarila . Međutim, priča ovog tima nije jednostavna i nije fer svesti je isključivo na rezultat.
Tokom turnira, bilo je jasno da mladi igrači Crne Gore posjeduju talenat i borbenost. U brojnim momentima, naročito u prvim poluvremenima protiv Italije, Španije i Srbije, vidjeli smo individualne bljeskove, tehničku zrelost i sportsku hrabrost. Međutim, kako bi se ta energija pretočila u uspjeh na ovom nivou, potrebna je struktura, priprema i liderstvo.
Većina ovih momaka igrala je sa maksimalnim zalaganjem, ali bez jasne taktičke platforme, nijesu mogli parirati ekipama koje su imale precizne planove igre, dobro tempiranu fizičku formu i jasan kontinuitet rada.
Mladi trener Aleksandar Aleksić, koji je debitovao na ovako velikom turniru kao selektor, suočio se s izazovom koji je očigledno prevazišao njegovu trenutnu stručnu zrelost. Vaterpolo nije sport gdje se greške opraštaju, naročito ne na ovom nivou takmičenja.
Iako se ne može osporiti njegova energija i ambicija, nedostatak iskustva, taktička fleksibilnosti i adaptacija tokom mečeva bila je previše očigledana. Pogotovo u trenucima kada je tim padao, što fizički, što mentalno, izostajala je pravovremena intervencija sa klupe.
Utakmica protiv Srbije to najbolje ilustruje: nakon dobre prve četvrtine i rezultatske klackalice, Crna Gora nije imala odgovor na promjene ritma i presing srpskog tima. Defanzivne rupe, slaba tranzicija, te izostanak konkretnog plana B, sve to je dovelo do ubjedljivog poraza.
Ono što mora da se naglasi jeste činjenica da ova generacija ima potencijal. Njihovo drugo mjesto na prošlogodišnjem EP nije bilo slučajnost. Međutim, razvoj mladih igrača nije linearan proces, i neophodno je stručno, stabilno i strateški vođeno okruženje da bi se talenti razvijali, a ne gubili.
Vaterpolo savez Crne Gore mora naučiti lekciju iz Zagreba da mlade reprezentacije nijesu eksperimentalna polja, niti su trofeji važniji od razvoja. Neophodno je vratiti stručnost i sistem u centar rada sa mlađim selekcijama. Samo tako će se spriječiti da ovakvi neuspjesi postanu pravilo, a ne izuzetak.
Igrači su pokazali volju. Pokazali su srce. Pokazali su da žele i da znaju, koliko im je bilo omogućeno. Krivica za podbačaj u Zagrebu ne leži prvenstveno na njima. Krivica je u sistemu koji je olako zamijenio iskusnu ruku mladim entuzijazmom, bez garancije da je on spreman da nosi takav teret.
Vrijeme je da se preispita odgovornost i preispita put kojim ide crnogorski vaterpolo. Jer, ako ovakve generacije ostanu bez adekvatnog rukovodstva, Crna Gora neće samo gubiti utakmice. Gubiće budućnost.
ETOportal / Sportsa redakcija