Do juče mu je glavna briga bila je li bukva “sirova” i hoće li prikolica izdržati uspon uz Crkvine, a danas bi da ti drži predavanja o emocionalnoj inteligenciji. Dame i gospodo, upoznajte Trenera sa Temua, model: “Iz šume u prosvjetljenje”.
Nema ništa sporno u tome da se čovjek mijenja. Ali kod nas se to ne radi postepeno, nego na preskok. Do petka je prodavao drva na metar, a od ponedjeljka prodaje maglu na paket. Juče je još nosio prsluk sa džepovima u kojima staje pola plate u kešu, danas objašnjava “toksične odnose” i “energetske blokade”, kao da je upravo sišao sa planine sa diplomom iz života.
Propust broj jedan: kalibracija.
Kad ti on priča o “balansu u životu”, ti mu u očima vidiš isti onaj pogled kojim je mjerio da li ti je uvalio grabovinu umjesto hrasta. Navika je čudo. Samo što sada ne mjeri drva, nego “energetski deficit”, ali mu je kantar ostao isti – uvijek malo zakine za onih deset santimetara iskrenosti.
Propust broj dva: terminologija.
Čovjek koji je godinama komunicirao isključivo uzvicima “ajde!”, “drži!” i “aj kreni!”, sada te savjetuje da “isprocesuješ traumu”. Kad kaže “toksični odnosi”, on zapravo misli na komšiju koji mu nije platio turu drva 2014. godine. Njegov rječnik je kao Temu elektronika: na prvi pogled izgleda moderno, šljašti i obećava mnogo, ali čim ga uključiš, počne da krči, dimi i traži reklamaciju.
I nije problem što je promijenio posao. Problem je što je zadržao isti mentalitet, samo ga je presvukao u novi kostim.
On je živi dokaz naše snalažljivosti. Švajcarski nož crnogorskog preduzetništva. Danas ti prodaje drva, sjutra ti prodaje mindset, prekosjutra kurs o tome kako da i ti prodaješ kurs. I sve to uz osmijeh čovjeka koji te ubjeđuje da je “sve u energiji”, dok u pozadini i dalje računa koliko kubika može stati u prikolicu.
“Ako sam ja mogao iz šume doći do prosvjetljenja,” kaže on, “možeš i ti.”
Naravno da možeš. Samo je pitanje, da li si ti stvarno došao do prosvjetljenja, ili si samo naučio kako da promijeniš natpis na kutiji u kojoj prodaješ istu stvar.
Zato, kad ga sretnete kako “koučuje” po kafićima, slobodno ga pitajte:
“Profesore, je li ta sreća na metar ili na prikolicu?”
Jer, ma koliko on glancao novu fasadu, ispod nje i dalje miriše na piljevinu, znoj i dvoipoinčni ekser. Original se prepozna na kilometar, a kopija se uvijek odaje kad počne da objašnjava život kao da ga je upravo instalirao.
A najgore od svega? Što ga ljudi slušaju. Ne zato što vjeruju njemu, nego zato što bi voljeli da i njihov haos neko upakuje u lijepu riječ i nazove ga “proces rasta”.
ETOportal/N.G.
