Sve učestaliji slučajevi vršnjačkog i porodičnog nasilja među maloljetnicima u Crnoj Gori ne mogu se posmatrati kao izolovani incidenti, već kao simptom dubljih društvenih poremećaja. U fokusu ovog problema nalaze se oslabljene porodične strukture, nedovoljno efikasan obrazovni sistem i izostanak pravovremene institucionalne reakcije. Nasilje među djecom i mladima predstavlja kompleksan sociološko-pedagoški fenomen koji nastaje u ambijentu u kojem izostaju stabilnost, podrška i jasni modeli ponašanja.
Jedan od ključnih uzroka leži u gubitku stabilizujuće funkcije porodice. Kada porodica prestane da bude prostor sigurnosti, razumijevanja i emocionalne podrške, djeca ostaju bez osnovnog okvira za razvoj zdravih socijalnih odnosa. Kako upozorava sociolog Emir Begović, problemi ne nastaju naglo – oni se razvijaju postepeno, kroz zanemarene konflikte, nedostatak komunikacije i odsustvo roditeljskog nadzora. U takvim okolnostima, djeca često usvajaju obrasce ponašanja koji uključuju agresiju kao način rješavanja problema.
Poseban problem predstavlja činjenica da sistem najčešće reaguje tek kada dođe do eskalacije, odnosno kada je nasilje već manifestovano kroz ozbiljne incidente. Rani znakovi, poput povlačenja, pada školskog uspjeha, izostanka komunikacije ili problema u ponašanju, ostaju neprepoznati ili se nedovoljno ozbiljno shvataju. Upravo u toj fazi postoji najveći prostor za preventivno djelovanje, ali i najveći institucionalni propust.
Dodatnu složenost problemu daje nedostatak koordinacije između ključnih aktera – obrazovnih institucija, centara za socijalni rad, policije i pravosuđa. Umjesto jedinstvenog i sinhronizovanog odgovora, svaka institucija djeluje parcijalno, često bez razmjene informacija i kontinuiteta u radu. Takav pristup ne samo da umanjuje efikasnost intervencija, već doprinosi produbljivanju problema, ostavljajući djecu bez adekvatne zaštite i podrške.
Na kraju, važno je naglasiti da nasilje među mladima nije samo problem pojedinca ili porodice, već ogledalo društva u cjelini. Ono ukazuje na krizu vrijednosti, nedostatak sistemske brige i odsustvo dugoročne strategije u oblasti prevencije. Ukoliko se kao društvo ne okrenemo ranom prepoznavanju problema, jačanju porodice i efikasnijoj institucionalnoj saradnji, rizikujemo da nasilje postane normalizovana pojava, a ne izuzetak koji zahtijeva hitnu reakciju.
NVO „Dječiji Savez Crne Gore“
