Jedna od vladajućih stranaka, Socijalistička narodna partija, predložila je produženje porodiljskog odsustva sa 12 na 18 mjeseci. Demokratska partija socijalista, opozicija, otišla je korak dalje, predlažući da se za drugo dijete dobije odsustvo od 18 mjeseci, a za treće čak dvije godine.
Cilj oba prijedloga je podsticanje nataliteta i jačanje podrške porodicama, s obzirom na alarmantne demografske trendove u zemlji. Međutim, prijedlozi su naišli na podijeljena mišljenja. Dok jedni smatraju da bi duže odsustvo imalo koristi za djecu, drugi upozoravaju na potencijalne negativne posljedice za tržište rada i privredu.
Žene su podijeljenog mišljenja. Neke smatraju da bi im duže odsustvo omogućilo kvalitetniji odnos sa djecom, dok druge strahuju da bi to moglo usporiti njihov profesionalni razvoj. Trenutno, porodiljsko odsustvo traje godinu dana, uz puni iznos zarade koji refundira država.
Međutim, nije poznato koliko bi produženje porodiljskog odsustva koštalo poreske obveznike.
Crna Gora po dužini porodiljskog odsustva prednjači u odnosu na EU. U Finskoj, na primjer, majke odsustvuju samo mjesec dana, dok je u Bugarskoj najduže odsustvo – godinu i dva mjeseca.
Mišljenja majki o produženju porodiljskog odsustva su podijeljena. Olivera iz Podgorice, majka troje djece, smatra da bi produženo odsustvo moglo biti prepreka za profesionalni napredak žena, dok Ivana iz Nikšića upozorava da su ovakvi prijedlozi dio populističke politike koja žene vraća u privatnu sferu. S druge strane, Jovana iz Podgorice, majka trogodišnjih bliznakinja, podržava produženo odsustvo, navodeći da bi to majkama omogućilo više vremena s djecom i olakšalo organizaciju života.
Demografkinja Mileva Brajušković Popović smatra da je predlog dobar, ali nedovoljan za rješavanje demografskih problema u Crnoj Gori. Ona ističe potrebu za sveobuhvatnom strategijom koja bi obuhvatila bolju zdravstvenu, pravnu i socijalnu zaštitu majki i djece, kao i poboljšanje uvjeta za čuvanje djece.
Filip Lazović iz Unije poslodavaca ističe da produženo odsustvo može ozbiljno uticati na tržište rada, jer bi poslodavci morali zapošljavati nove radnike i obučavati ih, što bi povećalo troškove.
Zaključak: Ovi prijedlozi će zahtijevati temeljnu analizu njihovih dugoročnih efekata na ekonomiju, radnu snagu i porodice. Potrebna su sistemska rješenja koja bi omogućila balans između profesionalnog i porodičnog života, a ne samo ad hoc mjere.