Jedna podgorička priča
Svi likovi u ovoj priči su izmišljeni, i svaka sličnost sa stvarnim događajima je – slučajna. Mada, ko zna?
U Podgorici, vlast se mijenja, ali pravila ostaju ista — samo ih niko nikad nije pročitao. Nova garnitura u foteljama, a stara opravdanja u džepu:
„Znaš, to su oni prije nas… vladali su 30 godina, pa sad mi moramo da ispravljamo.“
Ispravljaju pet godina i ništa nisu ispravili, ali zato ponosno kažu: „Mi radimo punim kapacitetom!“
Ti, kume, sjediš ispod klime na Starom aerodromu i čekaš poziv iz neke “komisije”, jer ti je reka đever da si na dobrom putu, samo još malo da se nešto pomjeri u sistem.
Na Zabjelu ti kažu da moraš biti uporna, a na Koniku da je sve stvar strpljenja — ako si čekala vodu i kanalizaciju dvadeset godina, možeš još dvije za posa.
U Momišiće ti kažu da je “prijava stigla, ali znaš kako ide”, dok u Tološima već skupljaju potpise — za šta, niko ne zna, ali potpisi su važni.
U Gornjoj Gorici svi znaju nekog “što zna nekog”, pa ako si fino popila kafu i nisi previše zapitkivala, možda te i pozovu — da ti opet ništa ne riješe. Preko Morače je mirnije, tamo se obećanja pakuju uz čaj od nane i uz onu rečenicu što ti uliva lažnu nadu:
„Samo da prođe sezona, sve će to leći na svoje.“
Jedan dan, neka kiša udarila, kad poruka” U 12h kabinet”
Kreneš ti, lijepo sređena, sa fasciklom pod rukom,kišobranom u drugoj ruci, pravo kod funkcionera — rekli ti da je “onaj pravi”, on zna, on odlučuje, on završava.
Ulaziš, kancelarija sa dvije biljke, tri zastave i portretom koji ga gleda strože nego narod, on odmah ustaje:
„Đe si, lavice! Auu, vidi ko nam je doša! Baš sam te se sjetio prije neki dan!“ Ti se smiješ, iako znaš da se nije sjetio ni lozinke za mejl, a kamoli tebe. Sjedneš, donesu ti kafu — ne onu iz aparata, nego onu domaću, pravu, da znaš da si bitna. On podigne obrve i krene: „Slušaj, ja sam sve to ispratio, ti si kapacitet I naša si. Samo, znaš kako je. Ovi prije nas su napravili haos. Mi sad to ispravljamo. Znaš li ti što su nam ostavili? Rupu. Ne rupu, krater! A i još da radimo, e!“ A ti klimaš glavom i kažeš: „Ma, naravno,znam da nije lako.“(Što ti je majka rekla da uvijek kažeš kad ne znaš što da kažeš, a ne smiješ da kažeš ništa pametno.) On nastavlja: „Ali ti se ne brini. Ja ću te stavit’ na spisak. Moraš bit’ tu. Samo da prođu ovi tenderi, pa kad se formira nova radna grupa, biće nešto.“ “Biće nešto” — najneodređenija rečenica u Crnoj Gori, ali zvuči kao sudbina.
I tako ti izađeš napolje iz zgrade, punog srca, prazne ruke, a i kišobran zaboraviš.
Zoveš tetku iz Gornje Gorice, koja je I zakazala, staropodgoričanka: „Bio je baš fin. Sve razumije, sve zna, kaže da računa na mene.“
A sa Starog aerodromu drugarica pita:“Pa šta ti je reka konkretno?“ Ti je gledaš i kažeš: „Rekao mi je sve što treba da mi kaže… ali nije ništa obećao.“ Kad ti funkcioner kaže: „Samo da prođe sezona, pa će sve legnuti na svoje.“ znaj da je to znak za novi krug čekanja. A onda ti spomene onu čuvenu osobu: „Samo da se javi čovjek iz ministarstva, koalicioni partner.“
A taj “čovjek iz ministarstva” — kume, to ti je nešto između duha i urbanog mita, nešto kao podgorička verzija Deda Mraza. Niko ga nije vidio, ali svi ga čekaju. Možda je stvarno čovjek, možda samo eho u hodnicima Ministarstva, glas sa druge strane telefona ili odgovorna osoba za vraćanje poziva… ali nikad te ne pozove.
Kad ga spomeneš, svi klimaju glavom: „E, da, taj čovjek iz ministarstva – ako on kaže, biće to.“
A ti čekaš. I čekaš.
Nakon prvog mjeseca čekanja:
— „Što bi?“
— „Ništa.“
— „Javiće se, znam mu ja oca.“
Drugi mjesec:
— „Javi li se?“
— „Ma ne, još nije, dobar je on čoek, javiće se.“
— „Zvah mu oca.“
— „Ma ne javlja se ni on, kažu nije u zemlji.“
— „Ehh, javiće se, oće…“
Nada poslednja umire,treći mjesec:
— „E…“
— „E vala baš…“
Sedmi mjesec:
— „Aaaa…“
— „Aaa mu i majku i oca lažavog!“
I tako iz mjeseca u mjesec, razgovor se sve više svodi na samoglasnike. I eto, kume, tako ti je to u Podgorici — kad ti obećaju, to ti je kao da si potpisao, ali tuđi ugovor, za tuđi posa. Naučiš da voliš merak čekanja, da se smiješ kroz zube, i da vjeruješ u ono što možda nikad neće doći.
Pravilo br.1 podgoričkih političara“Merak mu učini, posa mu ne završi”
ETOportal/Nataša Goleš