Crna Gora je na udaru realnosti. Iza nominalnog rasta zarada krije se surova istina, građani žive lošije. Uprkos statističkom skoku prosječne neto plate na godišnjem nivou, stvarna kupovna moć građana u februaru 2025. pala je zbog inflacije koja ne posustaje. Najnoviji podaci Uprave za statistiku (MONSTAT) ukazuju na zabrinjavajući raskorak između zarada i životnih troškova, ključni ekonomski signal da standard ne raste, već stagnira ili čak nazaduje.
Prosječna neto zarada u februaru iznosila je 1.002 eura, što predstavlja pad od 0,2% u odnosu na januar. Istovremeno, inflacija je iznosila 0,4%, što znači da su realne zarade, one koje određuju stvarnu kupovnu moć, pale za 0,6% u samo jednom mjesecu. Bruto zarada iznosila je 1.195 eura.
Na godišnjem nivou, nominalni rast zarada iznosi 22% u odnosu na februar 2024. godine, što bi u drugačijim okolnostima bio snažan indikator ekonomskog napretka. Međutim, kada se u obzir uzme uporna inflacija, jasno je da građani ne osjećaju boljitke od toga rasta, naprotiv, sve češće se žale na skupoću osnovnih proizvoda, stanovanja i usluga.
Inflacija u Crnoj Gori nije visoka u apsolutnom broju, ali je postojana i uporna. Njeno djelovanje na realne zarade je kumulativno, mjesec za mjesecom, postepeno potkopavajući standard građana. Februarskih 0,4% na prvi pogled djeluje bezopasno, ali u kombinaciji sa padom zarada, ukazuje na dubinski poremećaj ravnoteže između rada i potrošnje.
Ekonomisti upozoravaju da su upravo ovakva razdoblja „tihe erozije standarda“ najopasnija jer građani ne vide nagli pad, ali sve teže pokrivaju iste životne troškove. Dodatno zabrinjava što se nominalni rast zarada, iako statistički impresivan, ne zasniva na rastu produktivnost radai ili održivom razvoju, već počiva na inflatornim mehanizmima, fiskalnim kompenzacijama i poreskim rasterećenjima, što nosi kratkoročan efekat.
Statistički prosjek često zamagljuje stvarnu realnos. Regionalne razlike u zaradama, kao i duboka razlika između javnog i privatnog sektora, znače da veliki broj građana živi sa značajno manjim primanjima od navedenog prosjeka. U mnogim opštinama prosječne zarade jedva prelaze 700 eura, dok su cijene roba i usluga u trgovinskim lancima gotovo identične kao u centralnim i primorskim dijelovima zemlje.
Takođe, rast cijena kirija, goriva, hrane i komunalnih usluga daleko nadmašuje zvanične stope inflacije, jer indeks potrošačkih cijena ne reflektuje uvijek precizno strukturu stvarne potrošnje domaćinstava.
Pitanje realne kupovne moći postaje i političko pitanje, jer direktno utiče na životni standard, stabilnost i povjerenje građana u institucije. Vlada i Ministarstvo finansija do sada nijesu ponudili jasnu strategiju za borbu protiv realnog osiromašenja stanovništva, a sindikati sve glasnije zahtijevaju indeksaciju zarada, poreske olakšice i rasterećenje osnovnih potrošačkih artikala.
Opravdana su upozorenja da ekonomski oporavak bez realnog porasta životnog standarda vodi u privid stabilnosti, uz opasnost rasta zaduženosti, iseljavanja stanovništva i narušavanja socijalne kohezije.
Crna Gora se nalazi u ekonomskoj zoni iluzije, gdje plate rastu, ali ljudi žive sve lošije. Inflacija sistematski izjeda realne zarade, a bez dubinske fiskalne reforme, rasta produktivnosti i zaštite najugroženijih slojeva društva, nominalne brojke neće moći sakriti rastuće nezadovoljstvo i pad životnog standarda.
U vremenu kada su cifre upakovane u optimistične izvještaje, građani traže odgovor na jedno jednostavno pitanje: Zašto se sa svakom većom platom osjećaju siromašnije?
ETOportal / V.M.