Budva, perjanica crnogorskog turizma, grad sa više kvadrata apartmana nego kvadrata savjesti, po drugi put ovog ljeta ostaje bez vode. Ne zato što živimo u pustinji. Ne zato što smo suočeni sa božanskom kaznom zbog prenamjene svake masline u beton. Ne. Nestanak vode je posljedica „radova na magistralnom putu“ između Jaza i Tivta. Jer, što bi turizam bez malo inženjerskog egzibicionizma usred turističke sezone?
Navodno, ovo su „planirani radovi“. E pa, u tom slučaju, čestitam svima uključenima, jer planirati nestašicu vode u srcu turističke sezone je čin logističke genijalnosti koji zaslužuje orden. Možda baš onu medalju što je visila na česmi koja sad ne radi.
„Zamislite turiste iz Skandinavije, koji su došli da se kupaju u vodama Mediterana i tuširaju u zemlji poznatoj po velikim količinama pijaće vode, a dobili iskustvo Afrike u sušnom pojasu.” Luksuzni apartmani sa pogledom na cisternu. Tuširanje flaširanom vodom iz supermarketa. Zamjena „wellness“ doživljaja kantama hladne vode, uz romantično svjetlo svijeće jer, zašto da ne, kad već idemo retro?
I nije to prvi put. Prošle godine, isto. Godine prije, slična priča. Budva ne zna šta će sa sobom kad krene sezona: gužve, buka, skupi kokteli i nestanak osnovne životne potrebe, sve u paketu. U stvari, možda bi lokalna turistička organizacija trebalo da to pretvori u brend. Novi slogan? Budva, mjesto gdje voda nestaje, ali utisci ostaju.
A gdje su odgovorni? Oni planiraju. Oni ulažu. Oni prate razvoj. Na papiru sve šljašti, vodovodi, bušotine, projekti za crpljenje sreće iz svake kapljice. A u praksi? Radovi na cijevima koji kreću taman kad broj turista premaši broj stanovnika po glavi papira.
Možda je vrijeme da se suočimo sa realnošću: infrastruktura nam ne puca pod pritiskom turista, nego pod pritiskom nebrige. A dok se Budva bori sa sušom, neki se na suzama građana i gostiju već odavno kupaju, u bazenima koje puni privatna cisterna.
ETOportal/Nataša Goleš
