Dođe tako ljeto, ono naše što ga čekamo od marta. Cijela država se slegne ka jugu, a primorje se raširi, ne da primi ljude, nego pare. Na papiru, mi imamo turistički bum, a u stvarnosti, nemaš gdje da staviš ni peškir, ni misao.
Na crnogorskom primorju, izgleda da ima više kreveta nego kvadrata slobodne plaže. Zvuči nemoguće, ali nije. Nije nemoguće ni da jedan čovjek izdaje stan, sobu, parking, ležaljku, čamac, dušek, pogaču i ćutanje, sve po cijenama iz paralelnog svemira.
Zgrade niču gdje drveće još nije stiglo da naraste. Plaže koje su nekad imale ime i dušu, sad imaju šifre za ležaljke i promotivne koktele. Prva linija do mora, ne vidi se više od reklama i guma automobila. A more… More šuti. Nije ono krivo.
Nekad su ljudi dolazili da odmore, sad dolaze da objave story. Nekad se odlazilo na more, danas se ide u apartman sa pet zvezdica, bez duše.
Ali gdje da ode domaći čovjek? Onaj što radi cijelu godinu pa pomisli da može bar tri dana da „zategne noge“ na obali? Gdje? U svoj stan koji se izdaje turistima, dok on spava kod tetke? Da li se računa da si bio na odmoru ako si bio samo na booking kalendaru?
Beton je pobijedio. Ne znaš više gdje počinje vila, a gdje završava pijesak. Sve je postalo kvadrat, procenat, broj noćenja. Samo niko više ne broji, koliko nas više ne može da stane u sopstvenu obalu.
I zato stojimo svi, zbunjeni, na stepenicama nekog apartmana koji nije naš, gledamo more i pitamo se, je li ovo ljeto, ili smo ga negdje usput izdali za dnevni boravak sa pogledom?
„I onda nam je kriva vještačka inteligencija koja će nam oduzeti dušu. Mi više duše i nemamo…“
ETOportal/Nataša Goleš