U mojoj bašti ne raste samo salata, raste i tišina koju ljudi zaboravljaju. Tamo gdje drugi vide travu, ja vidim dom. Kornjača, nekad veličine pola dlana, sada korača kao momčina. Svaki list salate njoj pripada, jer tako je dogovoreno. Ne pamtim kad sam zadnji put brala salatu za sebe, al’ znam da svaki put kad je vidim kako jede, meni je srce puno.
Tu je i jež. Mali, bodljikavi gospodin koji više nije samo gost. Dolazi svake večeri, zna gdje mu je činija sa vodom. U tu činiju sam stavila kamen, jer si mi ti kume rekao, da može da se osloni, da ne potone, da mu bude lakše. I bilo mu je. I meni je.
Poneki dan samo sjedim i gledam. Ne pričam. Ne snimam. Ne objavljujem. Samo dišem pored njih. I shvatim da se priroda nikad ne žali, ona samo čeka da je čujemo. U mojim rukama više nije samo bašta, već mali svijet u kojem sve ima smisla.
I neka je vrućina, i neka asfalt gori, ovdje, ispod drveta, gdje jedna kornjača gricka salatu, a jedan jež piše tišinu svojim hodom, ovdje je život.
Mali, tihi, ali pravi.
ETOportal/Nataša Goleš
