Kume, nekad si bio nešto mnogo više nego samo neko ko ti drži svijeću na krštenju ili burme na vjenčanju ili ti mjesto na čelo slavske trpeze . Kumstvo je bila sveta riječ, veza jača od krvi, čvršća od kamena. Kum je bio kao brat, kao druga porodica, nekad i važniji od rodbine. Bio je onaj kome si mogao da povjeriš svaku tajnu, onaj ko ti je bio podrška kad ti život zapinje, ko ti je znao i razumio teške riječi bez da ih izgovoriš.
Kod nas, u Crnoj Gori, kumstvo se nije biralo olako. Morao si da osjetiš da je taj čovjek tvoj do srži, da će te biti oslonac jedan drugom kad sve drugo zakaže. Nije to bila samo čast i obaveza, to je bila dužnost i životna priča. Kum je bio neko ko ti dolazi na vrata ne samo kad te krsti, nego i kad ti treba ruka da te podigne, kad ti treba savjet ili kad ti je teško da spavaš od briga.
A danas? Eh, danas je kumstvo često samo ime na listi gostiju. Mnogi nijesu ni sigurni ko im je kum, a kumovi nerijetko dođu samo eto, jer, “tako treba”. Nema više one iskrene bliskosti, one duhovne povezanosti koja je nekad krasila naše ljude. Kum je postao formalnost, a kumstvo često običaj bez duše. Kumstvo koje se prenosi iz generacije u generaciju više ne postoji.
Nekad si se zaklinjao u kuma, a danas ga tražiš po fejsbuku da se sjetiš kad mu je slava. Nekad si mu prvo javljao kad se dijete rodi, a danas i ne znaš da li se oženio.
Kako bi stari rekli: “Kum ti je kao ogledalo – ako se ne vidiš u njemu, nije kum.“ A danas? Ogledalo često zamagljeno i nejasno, politički obojeno.
E, da ti ispričam jednu iz sela mojih pradjedova. Bio jedan stari kum, što su ga svi poštovali. Kad bi neko bio u nevolji, taj kum bi odmah dolazio, bez pitanja, kao da mu je krv bliža od bilo koje rodbine. Jednom je jedan momak iz sela, koji je bio u velikim brigama, sjedio kraj ognjišta i tiho plakao. Taj kum ga je pogledao, sjeo kraj njega i rekao: “Kume, nije teško nosit’ teret kad se dijeli.“ Od tog dana, momak nikad nije bio sam ni u jednoj nevolji, jer zna da pravi kum ne bježi.
Tako i treba da bude, kume. Da se zna da je kum ko gora, ne da se siječe lako, nego da stoji čvrsto i vječno.
Zato, vrati se na one stare staze, da opet bude “kume, kad ti treba, ja sam tu“, a ne samo “kume, da ti donesem poklon ili evo me kume da primim poklon“.
Jer kum nije titula. Kum je porodica koju biraš. I u tome je sva ljepota i snaga kumstva.
„Kum nije dugme da se izgubi, no ispade da jeste, i to loše sašiveno.“
ETOportal/ Nataša Goleš
