U vremenu kad prisustvo ne podrazumijeva prisutnost, a razgovor rijetko uključuje dvije osobe istovremeno, društveni događaji su postali pozornice na kojima ljudi sjede jedni pored drugih, ali su zapravo kilometrima daleko, razdvojeni tankim, ali neprobojnim staklom pametnih telefona.
Svadbe, večere, poslovni ručkovi, čak i rođendani, više nijesu mjesta susreta, već prostori međusobnog ignorisanja uz obaveznu fotografiju “sjajnog provoda” koji se u stvarnosti nije ni desio.
Ljudi ne pitaju kako si, već zašto ti je ugao selfija čudan. Ne slušaju priču, ali se dive storiju. Ne gledaju u oči, već u ekran, tražeći potvrdu da je njihovo lice bilo vidljivo barem tri sekunde u nečijem video zapisu.
I onda, kao iz mita, dolazi trenutak kada se telefoni ugase. Prsti se ukoče. Pogledi se usmjere. Tišina se spušti kao veo poštovanja. Svi dišu sporije, trepću opreznije.
Svi slušaju. Ne tvit. Ne video. Ne notifikaciju.
Lidera.
Političkog, naravno.
Niko ne pita za Wi-Fi. Niko ne provjerava bateriju. U ruke se ne gleda, jer u rukama nema ništa. Tišina postaje sveta. Riječi lidera se ne prekidaju. Ne komentarišu. Samo se upijaju, kao da iz svakog glasa izlazi po jedna vizija budućnosti.
Da li se kasnije zna šta je rekao? Ne zna.
Da li je iko razumio? Teško.
Ali svi su bili tamo, bez telefona. To se broji.
I možda baš tu leži tajna, u tom trenutku kada tišina nije odraz pažnje, nego straha da ne propustiš kadar u kojem nijesi glavni. Kada se govori da bi se slušalo, a sluša da bi se zaboravilo. Kada društvo više ne dijeliš sa ljudima, već sa njihovim obrisima na ekranu.
Možda je jedina istinska prisutnost danas, ona kada telefon ostane u džepu, a ti stvarno pogledaš u čovjeka preko puta.
Ali za to, kume moj, treba hrabrosti. Ili slab signal.
ETOportal/Nataša Goleš