Dok evropski građani sve češće preispituju šta im donosi plata, Crna Gora polako klizi u realnost u kojoj se i sa primanjima iznad prosjeka ne može živjeti bez duga. Troškovi života neumoljivo rastu, a zvanična statistika, kao i uvijek, pokušava da zadrži privid ekonomske stabilnosti. Ipak, brojke govore ono što većina građana već zna: život u Crnoj Gori je sve skuplji, a standard stoji, ili ide unazad.
Uporedni podaci o troškovima života pokazuju da je Crna Gora jeftinija od Švajcarske i Luksemburga, ali to je utjeha tek na papiru. Švajcarska jeste i do tri puta skuplja, ali zato prosječna neto plata u toj zemlji iznosi oko 6.600 dolara. Luksemburg, najskuplji član Evropske unije, ima prosječnu neto zaradu od oko 5.000 dolara, dok su mjesečni troškovi života procijenjeni na 2.300 dolara. Građani te dvije zemlje, bez obzira na visoke cijene, žive stabilno i sa mogućnošću štednje.
Crna Gora, sa druge strane, ima prosječnu neto platu od oko 1.012 eura (oko 1.050 dolara), dok su mjesečni životni troškovi po osobi blizu 1.000 dolara. Drugim riječima, plata ne pokriva osnovne mjesečne izdatke. Porodice sa djecom ili oni koji žive u podstanarstvu dodatno tonu u minuse, kredite, dugove i privatne pozajmice. Cijene kirija su sve bliže zapadnim, a kvalitet života daleko iza.
Zanimljivo je da je Crna Gora i do 30% skuplja od Turske, gdje je prosječna plata oko 1.000 dolara, ali su troškovi života značajno niži, posebno u pogledu stanovanja i prehrane. Turski građani sa svojom platom mogu, uz štednju i racionalnost, da žive dostojanstveno, dok Crnogorci i sa punim radnim vremenom ne mogu spojiti mjesec bez dodatnih izvora prihoda.
Posebno je zabrinjavajuće što u Crnoj Gori imamo i situaciju u kojoj su takozvani „ekonomski stručnjaci“ spremni da proglase stabilnost na osnovu rasta BDP-a, dok građani svakodnevno broje cent po cent pred kasom u marketima. Inflacija se ne vidi u izvještajima, ali se osjeća u svakoj korpi. Građani danas plaćaju 20 do 30% više za osnovne namirnice u odnosu na prošlu godinu. Stanarine su u porastu, komunalije nikad skuplje, dok prevoz, gorivo i medicinske usluge postaju luksuz.
U isto vrijeme, vlast ne nudi sistemsku reformu, već redovno servira prazne fraze poput: „ne povećavamo poreze, već uvodimo fer sistem“. U prevodu, svi plaćaju više, ali se to ne zove porez, već „pravedno raspoređeno opterećenje“. Retorika koja izaziva podsmijeh čak i kod učenika srednje ekonomske škole.
U zemlji gdje prosječna plata pokriva prosječan trošak života, bez prostora za štednju, vanredne troškove ili elementarnu sigurnost, nema govora o napretku. Zato građani Crne Gore danas sve češće gledaju prema zapadu, ne da bi „živjeli bolje“, već da bi uopšte preživjeli. Jer, kako god da se zovu budžetske stavke, statistike, poreske reforme i fiskalna disciplina, ako ti je frižider prazan, nijedna brojka ne može objasniti zašto ti život izgleda kao preživljavanje.
ETOportal/Nataša Goleš
