Političke promjene često donose nadu da će novi ljudi unijeti svježinu u društvene institucije, da će se završiti vladavina starih navika i partijske kontrole. Međutim, realnost je često drugačija, naročito kod nas. Sa ulaskom nove vlasti u institucije pojavljuju se ljudi poznati u narodu kao šlihtari, majstori prilagođavanja i preživljavanja u svakoj vlasti.
Oni se brzo primiču rukovodećim kadrovima, stičući takvu bliskost da izgleda kao da im jedan drugom doslovno peru kosu. Ta veza nije samo simbolična , ona je alat kojim održavaju status quo i osiguravaju da se ništa bitno ne promijeni, osim imena na vratima.
Svaki njihov govor, svaki dopis, svaka sjednica, ima u pozadini nevidljivog pomagača – ChatGPT-a, koji im srcem i pameti pomaže da izgledaju kompetentno, iako često znanja i originalnih ideja nema na vidiku. Tako se tehnologija, koja bi mogla biti snaga promjene, pretvara u sredstvo zamagljivanja stvarnosti.
I dok šlihtari peru kosu jedni drugima i koriste vještačku inteligenciju za pisanje onoga što sami ne znaju, obični ljudi gledaju kako sistem ostaje zarobljen u začaranom krugu nepotizma, inertnosti i lažne produktivnosti.
Zato je pitanje za sve nas, hoćemo li ikada imati hrabrosti da razbijemo taj krug? Da tražimo institucije koje funkcionišu zbog stručnosti i integriteta, a ne zbog partijskih veza i digitalnih pomoćnika za šlihtarenje? Jer prava snaga društva leži u istini, odgovornosti i ljudima koji znaju da prave razliku, a ne u onima koji samo peru kosu jedni drugima- doslovno i metaforično.
ETOportal/Nataša Goleš