Dok u svijetu palijativno zbrinjavanje zauzima centralno mjesto u humanom i sveobuhvatnom pristupu zdravstvenoj zaštiti, u Crnoj Gori ono i dalje ostaje, samo plan na papiru. U zemlji koja ulaže u modernizaciju bolnica i opremu, najteži pacijenti, oni kojima medicina više ne može ponuditi izlječenje, a može olakšanje, najčešće su prepušteni porodici i sopstvenoj snazi.
Šta je palijativno zbrinjavanje
Palijativno zbrinjavanje obuhvata brigu o osobama koje boluju od teških, neizlječivih bolesti, čiji je cilj da im se olakšaju bolovi i poboljša kvalitet života. To nije samo medicinska, već i emocionalna, psihološka i socijalna podrška, kako pacijentu, tako i njegovoj porodici.
U mnogim državama regiona postoje specijalizovani centri, odjeli i mobilni timovi koji prate pacijente u završnim fazama bolesti – od onkoloških do neuroloških i hroničnih stanja.
U Crnoj Gori – ideja bez realizacije
Iako je Vlada Crne Gore još 2022. godine usvojila plan za uvođenje palijativne njege u zdravstveni sistem, uključujući formiranje multidisciplinarnih timova i odjeljenja u domovima zdravlja, do danas nije osnovan nijedan poseban centar za palijativno zbrinjavanje.
Pacijenti kojima je potrebna ovakva vrsta pomoći najčešće se liječe u svojim domovima, uz podršku patronažnih službi, ako su im dostupne, i ogromno opterećenje njihovih porodica.
Sistemske praznine i društvena tišina
Dok u susjednim zemljama, poput Hrvatske ili Srbije, postoje specijalizovane klinike, odjeli i hospiciji, u Crnoj Gori i dalje nema ni osnovne mreže za ovakav vid njege.
Zdravstveni sistem time šalje jasnu poruku, briga o najtežim pacijentima i njihovom dostojanstvu nije prioritet.
Ne postoji jasna strategija finansiranja, edukacije osoblja, niti definisani protokoli koji bi omogućili da palijativna njega postane stvarnost, a ne samo termin u dokumentima.
Humanost kao mjera društva
Palijativno zbrinjavanje nije pitanje statistike ni ekonomije, to je pitanje humanosti i dostojanstva.
Zemlja koja ne zna kako da se pobrine za svoje najteže bolesne članove pokazuje da još nije naučila osnovnu lekciju društvene solidarnosti.
U mjesecu posvećenom palijativnoj njezi, Crna Gora bi trebalo da pogleda istini u oči: bol i patnja ne prestaju onog trenutka kada medicina podigne ruke. Tad, više nego ikad, potrebna je briga, toplina i sistem koji čovjeka stavlja ispred procedure.
„Najtiše patnje nose oni koje društvo ne vidi — oni koji ne traže izlječenje, već samo da ih neko drži za ruku dok odlaze.“
ETOportal/Autor NATAŠA GOLEŠ