Kada govorimo o bogatoj kulturnoj baštini Crne Gore, često se zadržavamo na velikim istorijskim narativima, zidinama, gradovima i imenima. Međutim, ispod slojeva vremena, ponekad doslovno pod našim nogama, nalaze se umjetnička djela koja jednako snažno svjedoče o kontinuitetu života, vjerovanja i estetike na ovom prostoru. Među njima posebno mjesto zauzimaju podni mozaici Budve i njene okoline – nijemi, ali izuzetno rječiti tragovi antičkog i ranohrišćanskog svijeta.
Podni mozaici predstavljaju jednu od najtrajnijih formi likovnog izražavanja u antičkom periodu. Izrađivani su od sitnih kamenih, keramičkih i staklenih kockica – tesera – pažljivo slaganim u kompozicije koje su istovremeno imale dekorativnu i simboličku ulogu. Njima su ukrašavani podovi vila, javnih građevina, kupatila i sakralnih objekata, a motivi koje su nosili često su odražavali društveni status vlasnika, estetske ideale vremena i dominantne religijske ili mitološke predstave.
Najpoznatiji budvanski mozaik rađen je u tehnici opus vermiculatum, koju karakteriše gusto i precizno ređanje tesera gotovo jednake veličine. Figuralne predstave su dvodimenzionalne, sa preovlađujuće monohromnim koloritom. Kontrast između svijetle podloge i tamnijih figura postignut je kombinacijom bijelih, sivih, plavih i crvenkastih tonova. Upravo ta suzdržana paleta daje mozaiku posebnu eleganciju i jasnoću forme.
Stilske i tehničke osobenosti ovog djela upućuju na visoki domet rimske umjetnosti, sa simboličkim predstavama zmajeva, zmija, delfina i morske faune. Pretpostavlja se da je centralna emblema, koja nažalost nije sačuvana, mogla sadržati jedinstveni prikaz legende o osnivanju Budve, povezane sa mitskim Kadmom i Harmonijom – što bi ovom mozaiku dalo dodatni, gotovo mitološki značaj.
U kasnoj antici dolazi do vidljivih promjena u umjetničkom izrazu. Realistični prikazi postepeno ustupaju mjesto stilizovanijim formama, kompozicije postaju jednostavnije i frontalnije, dok ornamentika dobija na značaju. Boje postaju izraženije, a simbolika snažnija, što odražava promjene u duhovnim i estetskim shvatanjima društva koje se polako okreće hrišćanstvu.
Jedan od najznačajnijih primjera tog prelaznog perioda jeste kasnoantički mozaik iz Petrovca, nastao sredinom IV vijeka. Ovaj raskošni mozaik krasio je pod vile rustike – imanja moćnog veleposjednika smještenog uz važni rimski put Epidaurus–Scodra, koji je povezivao primorje sa unutrašnjošću tadašnje provincije Prevalis. Mozaik je kompoziciono organizovan kao pravougaona cjelina podijeljena u dvanaest polja ornamentom pletenične trake, dok je cijela površina uokvirena stilizovanom valovitom lozicom.
Iako su pojedina polja oštećena, očuvani dijelovi otkrivaju bogatu polihromiju postignutu upotrebom više tonova kamenih tesera. Posebno su zanimljivi topli ružičasti tonovi, karakteristični za mozaike šireg područja Boke Kotorske, koji se sreću i na lokalitetima u Risnu, Tivtu i okolini Herceg Novog. Istraživanja su pokazala da su mnoge tesele bile lokalnog porijekla, što dodatno govori o razvijenim zanatskim i umjetničkim praksama na ovom prostoru.
Danas se budvanski mozaici čuvaju u Muzeju i galerijama Budve kao dragocjeni fragmenti prošlosti, ali i kao podsjetnik na odgovornost savremenog društva prema nasljeđu koje mu je povjereno. Oni nijesu samo arheološki artefakti, već vizuelni zapisi vremena u kojem su umjetnost, svakodnevni život i duhovnost činili neraskidivu cjelinu.
U njihovoj tišini sačuvana je priča o trajanju – o umjetnosti koja je nadživjela carstva, promjene vjera i granica, ostavljajući nam obavezu da je razumijemo, čuvamo i prenosimo dalje.
ETOportal