Ako je neko i imao dilemu, ona je nestala već poslije prvih pola minuta utakmice. Dovoljno je bilo 35 sekundi da Pol Daura ukrade loptu Miroslavu Perkoviću, pobjegne u kontru i izbori peterac nakon faula Vlada Popadića. Bio je to jasan signal da su vaterpolisti Crne Gore daleko od svjetske klase i da duel sa Španijom ne može imati drugačiji epilog od teškog poraza – 14:6, kojim su „ajkule“ definitivno izbrisane iz borbe za polufinale 37. Evropskog prvenstva u Beogradu.
Nakon poraza od Mađarske, računica za ekipu Dejana Savića bila je brutalno jasna, ali praktično nemoguća – četiri pobjede zaredom. A kada je Crna Gora jedva savladala skromnu Francusku (13:12), bilo je iluzorno očekivati da može parirati velikanima poput Španije i Srbije, aktuelnim osvajačima najvećih svjetskih titula.
Realnost borbe za sedmo mjesto
Predstoje još mečevi sa Holandijom i domaćinom Srbijom, ali crnogorska reprezentacija je već sada svedena na borbu za četvrto mjesto u grupi, koje vodi u razigravanje za sedmu poziciju na šampionatu. To je minimum koji ne bi smio da se dovede u pitanje, posebno ako rival bude Rumunija – ali to je daleko ispod ambicija koje bi jedna vaterpolo nacija poput Crne Gore morala da ima.
Napad bez ideje, igrača više bez rješenja
Utakmica protiv Španije ogolila je sve slabosti crnogorske selekcije. Napad je bio spor, predvidiv i bez rješenja, dok je realizacija s igračem više bila porazna. Prvi i jedini nagovještaj otpora došao je tek na isteku šestog minuta, kada je Strahinja Gojković pogodio za 1:3. To, međutim, nije promijenilo apsolutno ništa.
Razlika u kvalitetu, iskustvu i samopouzdanju bila je ogromna. Dva promašena peterca dodatno su potvrdila da Crna Gora nije bila mentalno ni taktički spremna za ovakav meč. Na poluvremenu je bilo 9:3 za Španiju, a da Petar Tešanović nije branio u nestvarnoj formi, rezultat je mogao biti i znatno ubjedljiviji.
Kapiten „ajkula“ meč je završio sa čak 16 odbrana i praktično je jedini razlog što Španija nije stigla do dvocifrene razlike. Problem je, međutim, što ga niko ni približno nije ispratio.
Ubrzanje igre – samo na papiru
Od dolaska Dejana Savića na mjesto selektora, kao nasljednika Vladimira Gojkovića, najavljivano je ubrzanje igre i modernizacija stila. Za sada, to postoji samo u teoriji. Svaka selekcija koja igra brzo i agresivno rutinski lomi otpor Crne Gore, koja djeluje tromo, sporo i bez kontinuiteta.
Istina je da ova reprezentacija ima prosjek od svega 24 godine i da je riječ o jednoj od najmlađih ekipa na prvenstvu. Ali crnogorskom vaterpolu je, pored „projekata za budućnost“, potrebna i konkretna medalja. Bez rezultata, sve priče o tranziciji i strpljenju gube smisao.
Posebno je upitna odluka da se u ovom prelaznom periodu šansa daje stranim igračima poput Dmitrija Holoda, koji do sada ničim nije pokazao da predstavlja svjetsku klasu. Ako je kriterijum prosjek – onda Crna Gora ima dovoljno sopstvenih rješenja.
Vrijeme za ozbiljna pitanja
Poraz od Španije nije problem sam po sebi. Problem je način na koji je do njega došlo i činjenica da se sličan scenario ponavlja protiv svake jače reprezentacije. Crnogorski vaterpolo se godinama poziva na tradiciju, talenat i budućnost, ali bez jasnog pravca i rezultata – ta budućnost postaje sve neizvjesnija.
Jer jedno je biti mlad, a sasvim drugo je biti konkurentan. A Crna Gora trenutno nije ni blizu onoga što se nekada podrazumijevalo pod vrh svjetskog vaterpola.
ETOportal/Sportska redakcija