Evropsko prvenstvo u Oslu trebalo je da bude makar dostojanstven oproštaj, a pretvorilo se u jednu od najmračnijih noći u istoriji crnogorskog rukometa. Poraz od Švajcarske (43:26), sa nestvarnih minus 17, nije samo rezultat, to je dijagnoza. Dijagnoza stanja reprezentacije koja je nekada bila simbol čvrstine, karaktera i odbrane, a danas izgleda izgubljeno, bez identiteta i pravca.
Tri utakmice na EHF Euru, nula bodova i čak 121 primljen gol, statistika je neumoljiva i brutalna. Posebno boli činjenica da selekciju sa klupe predvodi Didije Dinar, jedan od najboljih defanzivaca svih vremena. Međutim, rukomet odavno zna istin, velika igračka karijera ne garantuje trenersku veličinu. U slučaju Crne Gore, jaz između ta dva svijeta postao je bolan i očigledan. Švajcarska je u „Juniti areni“ stavila tačku na crnogorski košmar, ali i na direktan put ka Svjetskom prvenstvu. Umjesto baraža koji je mogao biti izboren pobjedom, „lavove“ sada čeka mukotrpan put kroz kvalifikacije, prvo Finska, pa eventualni baraž. Nakon svega viđenog u Oslu, ideja da je Crna Gora mogla pobijediti Švajcarsku zvuči gotovo neozbiljno.
Nakon svega, legitimno se nameće pitanje, da li je Didije Dinar trener sa kojim Crna Gora treba da nastavi put ka Njemačkoj i Svjetskom prvenstvu? Odgovornost, naravno, ne može biti isključivo njegova. Igrači koji nose dres reprezentacije takođe snose dio krivice, jer prikazana partija ne služi na čast nikome ko je bio na terenu. Posebno zabrinjava kontinuitet loših izdanja, od mečeva sa Slovenijom i Farskim Ostrvima, do kontrolne utakmice protiv Bosne i Hercegovine u kojoj je primljeno 37 golova. Sve što je nagovještavalo probleme, u Oslu je doživjelo kulminaciju.
Crnogorski rukomet je preživio teške trenutke i ranije, ali rijetko kada ovako javan i bolan udarac. Ovaj poraz nije samo eliminacija sa prvenstva, to je alarm koji traži ozbiljnu analizu, odgovornost i odluke bez kalkulisanja. Jer ako se ovakav šamar ne shvati ozbiljno, sljedeći bi mogao biti još teži.
ETOportal / Sportska redakcija
