Dok crnogorski zvaničnici gotovo svakodnevno poručuju da je članstvo države u Evropskoj uniji izvjesno i politički neupitno, stručna javnost sve češće otvara pitanje cijene koju bi Crna Gora mogla platiti nakon ulaska u evropsku porodicu. Posebna pažnja usmjerena je na mogući odliv mladih i visokokvalifikovanih kadrova prema razvijenijim državama Evropske unije, ali i prema evropskim institucijama poput Evropske komisije, evropskih sudova, regulatornih agencija i bezbjednosnih tijela. Prema pojedinim procjenama, između 800 i 1000 najstručnijih ljudi koje Crna Gora trenutno ima moglo bi relativno brzo pronaći angažman van države.
Mnogo ozbiljnije procjene odnose se na ukupni demografski i ekonomski efekat budućeg članstva. Analize koje se pojavljuju u javnosti upozoravaju da bi Crna Gora tokom prvih deset godina članstva mogla izgubiti oko 30.000 mladih, radno sposobnih i preduzimljivih građana, dok bi među njima između deset i petnaest odsto činili visokoobrazovani stručnjaci, ljekari, pravnici, IT inženjeri, ekonomisti i drugi profesionalci koji već sada predstavljaju deficitaran kadar u domaćem sistemu. Za malu državu poput Crne Gore, takav trend mogao bi imati ozbiljne posljedice po funkcionisanje zdravstva, obrazovanja, pravosuđa i javne uprave.
Iskustvo Hrvatska nakon ulaska u Evropsku uniju često se navodi kao najbliži i najrealniji primjer za poređenje. Nakon 2013. godine uslijedio je snažan talas odlaska stanovništva prema državama poput Njemačka, Austrija i Irska, što je posebno pogodilo zdravstveni sektor, građevinarstvo i tehničke profesije. Iako su kasnije zabilježeni određeni trendovi povratka dijela građana, hrvatski primjer i danas ostaje upozorenje da sloboda evropskog tržišta rada, osim novih mogućnosti, može dodatno produbiti problem „odliva mozgova“, naročito u manjim državama sa ograničenim tržištem rada.
Paralelno sa odlaskom domaćeg stanovništva, procjenjuje se da bi Crna Gora mogla bilježiti i povećan priliv radne snage nižeg kvalifikacionog nivoa iz regiona i trećih zemalja, prije svega zbog potreba tržišta rada u turizmu, građevinarstvu i uslužnim djelatnostima. Pojedine projekcije govore da bi država u prvih pet godina članstva mogla dobiti između 35.000 i 40.000 novih imigranata, zavisno od ekonomske politike i potreba tržišta rada. Upravo taj mogući disbalans, odlazak obrazovanih domaćih kadrova i istovremeni „uvoz“ manje kvalifikovane radne snage, dio analitičara vidi kao jedan od najvećih izazova budućih evropskih integracija.
Ipak, stručnjaci upozoravaju da članstvo u Evropskoj uniji samo po sebi nije uzrok problema, već prije svega test sposobnosti države da zadrži sopstvene ljude. Ključno pitanje zato neće biti da li će građani odlaziti, jer će sloboda rada i života unutar EU predstavljati jedno od osnovnih prava članstva, već da li će Crna Gora uspjeti da izgradi institucije, standard i profesionalne mogućnosti zbog kojih će dio tih ljudi jednog dana poželjeti da se vrati. Veće plate, stabilnije institucije, efikasnije pravosuđe i jasna perspektiva profesionalnog razvoja ostaju jedini dugoročni odgovor na izazov sa kojim su se prije Crne Gore suočile mnoge nove članice Evropske unije.
ETOportal / V.M.
