Turska, druga po veličini vojna sila unutar NATO saveza, ušla je u novu fazu intenzivne modernizacije svojih oružanih snaga. Zemlja pod vođstvom Redžepa Tajipa Erdogana balansira između ambicije da postane dominantna regionalna sila i izazova koje donose složeni odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama, Izraelom i Evropskom unijom.
Nabavka borbenih aviona i vojna modernizacija su ključni pomaci Ankare u svojoj vojnoj strategiji:
Njemačka je odobrila isporuku 40 aviona „Eurofighter Typhoon“, čime je okončan višegodišnji politički zastoj.
Američki F-16 Block 70 ponovo su na listi nabavke, nakon što je proces bio zamrznut zbog političkih nesuglasica.
Turska paralelno ulaže milijarde eura u domaću vojnu industriju, razvijajući bespilotne letjelice, borbene avione i tenkove nove generacije.
Najveći uspjeh turske vojne tehnologije su dronovi Bayraktar TB2 i Akinci, koji su se dokazali u Libiji, Siriji, Nagorno-Karabahu i Ukrajini. Osim toga, u fazi testiranja je i KAAN, prvi turski borbeni avion pete generacije, koji bi dugoročno trebalo da smanji zavisnost od stranih aviona. Na kopnu se razvija tenk Altaj, dok je u pomorskom sektoru ključan projekat desantni brod TCG Anadolu, sposoban da nosi dronove i helikoptere.
Ova Erdoganova strategija ima jasne motive:
Kurdski faktor i Sirija, nastavak sukoba sa PKK i kontrola sjevernih sirijskih zona.
Grčka i Istočni Mediteran, sporovi oko pomorskih granica i eksploatacije prirodnih resursa motivišu jačanje mornarice i avijacije.
Južni Kavkaz, podrška Azerbejdžanu i vojno prisustvo u regionalnim tenzijama sa Jermenijom.
Samostalna spoljna politika, balansiranje između saradnje sa Rusijom i članstva u NATO-u.
Stalne tenzije sa Izraelom.
Posebnu dimenziju regionalnih odnosa donose aktuelne tenzije sa Izraelom. Zvaničnici iz Tel Aviva izražavaju zabrinutost da bi jačanje turske avijacije moglo biti korišćeno u potencijalnim ofanzivnim operacijama, uključujući i podršku palestinskim frakcijama.
Iako je direktan sukob dvije zemlje trenutno malo vjerovatan, u izraelskim bezbjednosnim krugovima razmatraju se tri scenarija:
- pojačana proksi konfrontacija preko Hamasa i sirijskog fronta,
- obavještajne i sajber akcije radi sprečavanja jačanja Turske,
- indirektno uključivanje Turske u šire regionalne sukobe.
Naoružavanje Turske šalje snažnu poruku regionu i međunarodnim partnerim da Ankara ne planira da ostane samo članica NATO-a već da preuzme ulogu samostalnog i uticajnog aktera na geopolitičkoj mapi Bliskog istoka i istočnog Mediterana.
ETOportal / V.M.