Predsjednica Evropska komisija Ursula von der Leyen već je ranije poručila da uzajamna odbrana unutar EU „nije opcija, već obaveza“, čime je otvorila pitanje odnosa sa NATO savezom. Dok član 5 NATO ugovora predviđa kolektivni odgovor uz određeni stepen fleksibilnosti u tumačenju, član 42.7 EU, prema ocjenama stručnjaka, nameće širu obavezu pomoći „do krajnjih granica mogućnosti“, ali bez jasno definisanih operativnih struktura. Analitičari ističu da se ova klauzula ne odnosi isključivo na vojnu podršku, već obuhvata i diplomatske, finansijske i humanitarne mehanizme, što je posebno značajno za članice koje nijesu dio NATO-a.
U takvom kontekstu, pojedine države, predvođene Švedskom, zagovaraju pragmatičan pristup koji bi podrazumijevao primjenu člana 42.7 u domenima hibridnih i civilnih prijetnji, uključujući sajber napade i ugrožavanje kritične infrastrukture, dok bi klasična vojna odbrana ostala u nadležnosti NATO-a. Švedska diplomatija, uz podršku dijela članica, predlaže formiranje „koalicije voljnih“ koja bi razvila konkretne scenarije primjene ove klauzule, bez čekanja potpunog konsenzusa unutar Unije. Evropska unija planira već u aprilu da sprovede prvu simulacionu vježbu aktiviranja mehanizma uzajamne pomoći, što bi moglo predstavljati ključni korak ka jačanju strateške autonomije i redefinisanju evropske bezbjednosne arhitekture u uslovima sve izraženijih globalnih tenzija.
ETOportal / V.M.
