Ove godine nisam išla daleko. Nisam trčala za destinacijama, za fotogeničnim kadrovima, ni za pričama koje dobro izgledaju na ekranu. Ovo ljeto mi je donijelo nešto drugo, nešto što nije upakovano u “story”, što se ne može lajkati, ali se itekako može osjetiti.
Naučila sam da sam živa. I zdrava. I da je to dovoljan razlog da se budim sa zahvalnošću, a ne sa obavezama koje mi iskaču iz kalendara.
Prvi put poslije dugo vremena, zaboravila sam gdje mi je telefon. Ostao je negdje na stolu dok sam pila kafu i gledala ljude, umjesto da gledam njihove statuse. Nisam objavljivala zalazak sunca. Samo sam ga gledala. Onako za sebe. Nisam brojala korake, kalorije ni poruke. Samo sam disala. I bila.
Shvatila sam da me niko neće zaboraviti ako se ne javim taj dan. Da nije hitno. Da ne moram sve da komentarišem, sve da dijelim, sve da dokumentujem.
Jer ja nisam telefon. Nisam notifikacija. Nisam sadržaj. Ja sam neko ko se smije, ko sanja, ko ponekad plače, i to niko ne vidi, i to je u redu.
Ovo ljeto me nije naučilo kako da živim „bolje“. Naučilo me da je dovoljno da samo, budem. Tu. Sa ljudima koje volim. Sa vremenom koje ne moram da trčim. I s tišinom koja mi je pokazala više od svih riječi.
Ovo ljeto mi je pokazalo koliko je vrijedno hvaliti male stvari, toplinu jutarnjeg sunca na koži, osmijeh slučajnog prolaznika, miris domaće kafe, šum vjetra kroz lišće. Naučila sam da hvala nije samo riječ, nego način da se životu kaže “vidim te, cijenim te, volim te”.
I zato hvalim sebe što sam uspjela da se isključim od buke i uključim u sebe. Hvalim ljude koji su ostali, oni koji znaju da prava veza nije u lajkovima, nego u stvarnim trenucima. Hvalim život što mi je dao ovu priliku da ga konačno stvarno osjetim.
Jer kad naučiš da hvališ, i tvoj pogled na svijet se promijeni. I odjednom, život nije samo preživljavanje, nego prava, topla, prelijepa priča.
ETOportal/Nataša Goleš
