U Crnoj Gori se sve češće otvaraju bolovanja, a sve rjeđe postavljaju ozbiljna pitanja, ko to plaća, kako se dolazi do bolovanja i gdje je granica između prava i zloupotrebe. Prema dostupnim podacima, tokom 2023. godine otvoreno je više od 15.800 bolovanja, što je generisalo oko 1,33 miliona izgubljenih radnih dana i trošak od skoro 10 miliona eura. U prosjeku, jedan radnik koji otvori bolovanje odsustvuje oko 84 dana, što baca dodatno svjetlo na pitanje, koliko je od toga stvarno medicinski opravdano?
Problem se ne ogleda samo u ciframa, već u posljedicama koje pogađaju sve. Zaposleni koji zaista imaju potrebu za bolovanjem često se suočavaju sa nepovjerenjem, od strane poslodavaca, kolega pa čak i ljekara. Oni koji ostaju na poslu moraju preuzeti dodatne obaveze, a kompanije se bore sa manjkom radne snage i efikasnosti. Paralelno sa tim, zdravstveni sistem troši resurse, od pregleda do komisija, na opravdanja za odsustva koja često nisu medicinski utemeljena.
Iako zakon jasno propisuje uslove pod kojima se može otvoriti bolovanje i definiše visinu naknade (obično 70 do 100% neto zarade, u zavisnosti od dijagnoze), čini se da se sistem često koristi kao platforma za improvizaciju i manipulaciju. Primanja tokom bolovanja možda nisu jednaka redovnoj plati, ali za mnoge porodice nisu ni toliko manja da bi predstavljala ozbiljan gubitak, pogotovo kada se bolovanje koristi za lične, nemedicinske potrebe.
Zanimljiv fenomen u tom kontekstu predstavlja i sve veći broj muškaraca koji koriste zakonski zagarantovano pravo na porodiljsko odsustvo. Iako je to u osnovi pozitivan i progresivan pomak, u tradicionalno konzervativnom društvu i ova praksa ponekad dobije “kombinatorski” ton. Kada Ivan iz državne firme ode “na porodiljsko”, a nije viđen blizu pelena i bočica, nego na terasi kafića, jasno je da se pravo koristi selektivno i često izvan svrhe za koju je predviđeno. I dok se selo smije, sistem gubi.
Zloupotrebe ne štete samo budžetu, već razgrađuju temeljnu vrijednost svakog socijalnog i zdravstvenog sistema, povjerenje. Kada sistem počne da sumnja u svakog radnika, i kad svaki radnik sumnja da se iza tuđeg bolovanja krije izbjegavanje obaveza, tada dolazimo do tačke gdje više niko nije bezbjedan. Ni onaj ko traži pomoć, ni onaj ko je daje.
Kontrole koje su pooštrene u proteklom periodu dale su rezultate, u 2024. zabilježen je pad broja bolovanja i smanjenje ukupnog broja izgubljenih dana. Međutim, pitanje je da li je to rezultat stvarne promjene svijesti, ili samo straha od dodatne kontrole.
Lažno bolovanje nije “snalaženje”. Nije “pauza od stresa”. Nije “nagrada za lošu godinu”. To je zloupotreba prava, čiji teret ne snosi samo poslodavac ili država, već i svaki iskreni radnik, svaki stvarno bolesni pacijent i svaki građanin koji finansira sistem koji mu se polako, ali sigurno, urušava.
ETOportal
