U vremenu kad pametni telefoni znaju više jezika od prosječnog đaka, a društvene mreže imaju više pratilaca nego biblioteke čitalaca, nepismenost zvuči kao nešto iz crno-bijelog doba. Ipak, dok zujimo kroz digitalni svemir, na Balkanu se i dalje šapuće o staroj, tvrdokornoj i sramotnoj bolesti: nepismenosti. Šapuće se, jer se više i ne objavljuju ozbiljne statistike. Nezgodno je, znaš, kvariti nacionalni imidž između dvije turističke kampanje i jednog evropskog projekta za „digitalnu inkluziju”.
Nepismenost nije više samo kad neko ne zna da piše i čita. Danas postoji i ona modernija verzija, funkcionalna nepismenost. To je ona kad znaš da pročitaš rečenicu, ali ne razumiješ šta si pročitao. Znaš da potpišeš ugovor, ali ne znaš šta si potpisao. Gledaš vijesti, ali ne znaš da li si ih razumio ili su ti samo dobro montirali mozak.
Statistika je godinama bila loša, pa je više ne objavljujemo, eto rješenja. Prema posljednjem popisu u Crnoj Gori iz 2011. godine, bilo je oko 1,5% potpuno nepismenih građana. To su oni koji ne znaju ni da pročitaju svoje ime. Neko će reći, pa to nije strašno. Ali ne računamo tu ni funkcionalno nepismene, ni digitalno isključene, ni one koji se služe jezikom kao maljem, bez razumijevanja, interpunkcije i osnove izražavanja.
Zanimljivo je da nadležni organi o nepismenosti najčešće govore u prošlom vremenu, kao da je to jedna lijepa faza istorije koju smo uspješno „prevazišli“. To što i danas ima učenika koji završavaju osnovnu školu a ne znaju pravilno napisati jednostavnu rečenicu, to je vjerovatno „greška sistema“. A sistem je, naravno, „u fazi reforme“ – vječito.
Obrazovni aparat je zatrpan projektima, platformama, webinarima, pametnim tablama i papirima sa terminima koji zvuče kao da dolaze iz NASA-e, dok su učitelji zatrpani birokratijom, učenici lošim udžbenicima, a roditelji pogrešnim prioritetima. Gdje je tu pismenost? Gdje su knjige, gdje je razumijevanje teksta, gdje je slobodna misao? Nema ih, a ako ih ima, svedene su na dekoraciju uz kontrolne zadatke i prazne lektire.
Zvuči pretjerano? A kad si zadnji put čuo ministra prosvjete da je govorio o nepismenosti? Ne o STEM programima, digitalizaciji, prepoznavanju darovitih učenika i školama za 21. vijek, nego baš o običnoj, narodnoj, bazičnoj pismenosti? Kad je neko javno pitao koliko đaka ne zna da sastavi jednu smisleno napisanu stranicu?
U međuvremenu, svi pišemo, po Fejsu, po Instagramu, po WhatsAppu, ali malo ko zna pravopis, a još manje njih zna logiku jezika. Piše se sve više, čita sve manje, razumije se gotovo ništa.
I dok gledamo kako se brojevi smanjuju, jer ko još priznaje da ne zna, problem raste. I to ne samo kao obrazovni, već kao društveni. Nepismen građanin je ranjiv. On ne zna da traži svoja prava, ne zna da čita ugovor, ne zna da napiše žalbu, da prepozna lažnu vijest, da razumije političku manipulaciju. I zato je savršen građanin, za onoga ko ne voli da ga iko išta pita.
Možda bi najefikasniji način borbe protiv nepismenosti bio, da je vratimo na naslovne strane. Ne da je krijemo pod tepih uz „savremene metode evaluacije“, već da je nazovemo pravim imenom. Sramota. Društvena. Opasna. Rješiva.
Jer nijesu svi nepismeni zbog siromaštva. Neki su to postali, zbog nebrige.
ETOportal/ Redakcija
