U svijetu miliona sportista rijetki dostignu sam vrh – put do velike karijere ne počinje obećanjima odraslih, već talentom, radom i pravim okruženjem
Piše/Nataša Goleš
Svake godine širom planete milioni djece zakorače u neki sportski klub. Neko prvi put udari loptu, neko uzme reket, neko skoči u bazen, obuče kimono ili stane na atletsku stazu. Svako od njih ima neki talenat, želju i san.
Ali istorija sporta pokazuje jednu veliku istinu, put od prvog treninga do svjetske slave pređe samo mali broj sportista.
U moru mladih talenata, iz svih sportova zajedno, veoma rijetko se pojavi onaj pojedinac koji će jednog dana postati ime koje poznaje cijela planeta. Onaj sportista koji ne osvaja samo medalje, već mijenja način na koji ljudi gledaju njegov sport.
Takvi nijesu česti. Pojave se jednom u generaciji, a ponekad prođu godine prije nego što svijet shvati da gleda nešto posebno.
Kada se danas govori o Novaku Đokoviću, Lionelu Mesiju, Juseinu Boltu, Majklu Džordanu ili drugim velikanima, lako je pomisliti da je njihov put bio unaprijed određen. Međutim, nijedan od njih nije postao legenda samo zato što je rano bio talentovan.
Iza svakog velikog imena stoje godine rada, odricanja, pravih odluka, dobrih trenera i, možda najvažnije, unutrašnja želja samog sportiste.
Tu se često pravi greška u radu sa mladima.
Dijete koje sa 10, 12 ili 14 godina pokaže talenat lako dobije etiketu buduće zvijezde. Počinju predviđanja, planovi i velika očekivanja. Roditelji žele najbolje, treneri žele uspjeh, ali se nekada zaboravi da se sportista ne može napraviti samo željom odraslih.
Talenat se ne može nametnuti. Ne može se proizvesti pritiskom.
Kako godine prolaze, sport postaje mnogo zahtjevniji. Tijelo se mijenja, konkurencija raste, a genetika, fizičke predispozicije i karakter počinju da imaju sve veću ulogu. Dijete koje dominira u mlađim kategorijama ne mora uvijek postati najbolji senior, dok neko ko je kasnije sazrio može napraviti veliki iskorak.
Zato je najveća odgovornost roditelja i trenera da ne pokušavaju da kontrolišu svaki korak djeteta, već da mu pomognu da pronađe svoj put.
Roditelj nije tu da živi sportski san umjesto djeteta. Njegova uloga je da pruži podršku, sigurnost i povjerenje.
Jer mladi sportista ne treba da izađe na teren sa mišlju šta će neko reći ako pogriješi. Treba da izađe sa željom da igra, da se bori i da napreduje.
U sportu mladih često se zaboravi da poraz nije kraj. Greška nije neuspjeh. Loš dan nije dokaz da neko nema budućnost.
Najbolji treneri nijesu oni koji od djeteta najranije naprave pobjednika, već oni koji znaju da razvijaju sportistu kroz godine.
U mlađim kategorijama rezultat ne smije biti važniji od razvoja. Trener nije tu da dokazuje da je bolji od drugog trenera, već da djeci prenese znanje, disciplinu i ljubav prema sportu.
Dijete mora imati pravo da se raduje treningu, da upoznaje druge sportove, da uči kroz igru i da pronađe ono u čemu se osjeća najbolje.
Jer nekada najbolji sportista nije onaj za kojeg su svi rano rekli da će biti zvijezda. Nekada je to dijete koje je imalo dovoljno prostora da raste, da griješi i da samo pronađe svoj put.
Veliki šampioni ne nastaju zato što je neko drugi vjerovao umjesto njih. Nastaju kada se spoje talenat koji postoji u njima, rad koji sami prihvate i okruženje koje ih pravilno vodi.
Sportista se rodi sa određenim mogućnostima. Sport ga oblikuje. Trening ga unapređuje. Podrška ga čuva.
A samo rijetki među milionima uspiju da dostignu mjesto na kojem njihovo ime postane dio istorije sporta.
„Vjerujte im toliko da im dozvolite da postanu ono što mogu biti, a ne ono što smo mi zamislili da moraju biti“.
ETOportal
