Novo istraživanje psihologa sa Univerziteta UCLA otvorilo je ozbiljno pedagoško pitanje: da li rano posjedovanje mobilnog telefona može biti povezano sa slabijim razvojem čitalačkih vještina kod djece? Istraživanje, objavljeno u časopisu Behavioral Sciences, pokazalo je da su učenici koji posjeduju lični mobilni telefon ostvarivali slabije rezultate u razumijevanju pročitanog u odnosu na vršnjake koji ga nemaju. Posebno je zanimljivo što razlika nije bila vezana za to da li je telefon tokom testiranja bio pored djeteta, već za samo posjedovanje uređaja. Ipak, naučni oprez nalaže da se ovi rezultati ne tumače kao dokaz da telefon sam po sebi uzrokuje slabiju pismenost, već kao upozoravajuća povezanost koja zahtijeva dodatna istraživanja i pažnju roditelja, nastavnika i obrazovnih institucija.
Iz ugla prosvjetne prakse, problem se često ne prepoznaje samo u pravopisnim greškama, već u sve slabijoj sposobnosti učenika da duže zadrže pažnju na tekstu, izdvoje glavnu misao, povežu informacije i obrazlože sopstveni stav. Nastavnici sve češće primjećuju da dio djece brzo pronalazi kratku informaciju na ekranu, ali teže prati složeniji tekst ili samostalno oblikuje duži odgovor. „Dijete može biti digitalno snalažljivo, a da istovremeno nema dovoljno razvijenu naviku pažljivog čitanja“, upozoravaju stručnjaci za obrazovanje. U učionici se zato ne postavlja samo pitanje koliko vremena dijete provodi uz telefon, već šta na njemu radi, koliko često prekida učenje i da li svakodnevno čita knjige i druge sadržaje koji zahtijevaju koncentraciju, strpljenje i razumijevanje.
Pametni telefon nije neprijatelj obrazovanja. Može biti koristan alat za učenje, istraživanje, komunikaciju i pristup znanju, ali bez jasnih granica lako postaje stalni izvor prekida i kratkotrajnih podsticaja. Kada obavještenja, video-sadržaji i brza razmjena poruka potisnu čitanje, razgovor i samostalno razmišljanje, dijete može izgubiti vrijeme potrebno za razvoj jezičkih i čitalačkih sposobnosti. Zbog toga preporuka da roditelji ne žure sa kupovinom prvog ličnog telefona ne treba da se shvati kao poziv na zabranu tehnologije, već kao poziv na odgovornost. Prije nego što dijete dobije uređaj, potrebno je razvijati čitalačke navike, dogovoriti pravila korišćenja i obezbijediti dovoljno vremena bez ekrana.
Najvažnija poruka nije da djeci treba oduzeti tehnologiju, već da im se ne smije oduzeti vrijeme za knjigu. Pismenost se ne gradi samo učenjem slova i pravila, već svakodnevnim čitanjem, razgovorom, pisanjem i sposobnošću da se misao razvije bez stalnog prekidanja. Ako dijete od najranijeg uzrasta naviknemo da svaku dosadu prekida ekranom, rizikujemo da mu uskratimo prostor u kojem nastaju mašta, pažnja i unutrašnji dijalog. Zato bi pravo pitanje za roditelje i školu moglo glasiti: ne „da li dijete treba da ima pametni telefon“, već „da li je prije toga steklo naviku da čita, razumije i kritički promišlja“. Odgovor na to pitanje mogao bi biti važniji od samog uređaja.
NVO „Dječiji savez Crne Gore“
