Od „nijesam robot“ do kamera, ponašanja korisnika i digitalnog identiteta – internet ulazi u novu fazu borbe između ljudi i mašina
AI Fokus/Nataša Goleš
Sjećate li se kada je bilo dovoljno da prepišemo nekoliko iskrivljenih slova da bismo dokazali da nijesmo robot?
Danas nas internet pita nešto drugo: da označimo semafore, pješačke prelaze, automobile ili bicikle. Nekada nas natjera da riješimo jednostavan matematički zadatak. Ponekad je dovoljno samo da kliknemo na kvadratić „I am not a robot“.
Čudna je to situacija. Čovjek sjedi pred računarom i mora da ubjeđuje mašinu da je čovjek.
A onda se pojavila vještačka inteligencija koja vidi, čita, računa, prepoznaje objekte, razumije jezik i izvršava zadatke. I pitanje koje je nekada izgledalo jednostavno postalo je mnogo ozbiljnije:
Kako ćemo uopšte dokazati da smo ljudi kada mašina sve bolje može da se ponaša kao čovjek?
CAPTCHA više nije dovoljna
CAPTCHA sistemi napravljeni su upravo sa tom idejom – da zadatak bude jednostavan za čovjeka, ali težak za automatizovani program. Problem je što se odnos snaga promijenio.
Savremeni AI sistemi mogu da prepoznaju objekte na fotografijama, razumiju tekst i rješavaju zadatke koji su nekada bili namijenjeni upravo tome da razlikuju čovjeka od računara. Istraživanja objavljena posljednjih godina pokazuju da veliki modeli mogu uspješno rješavati brojne vrste CAPTCHA testova, zbog čega se istraživači okreću novim metodama.
Zato današnji sistemi za zaštitu od botova sve češće ne gledaju samo šta smo uradili, već i kako smo to uradili.
Koliko je trajao pokret miša? Kako se ponaša browser? Da li način na koji klikćemo, pomjeramo kursor ili dodirujemo ekran liči na ponašanje stvarne osobe?
Cloudflare, na primjer, kod svog sistema Turnstile navodi da koristi različite tehničke i ponašajne signale i da provjera u mnogim slučajevima može proći bez klasične CAPTCHA zagonetke.
Drugim riječima, internet sve manje pita: „Možeš li riješiti ovaj zadatak?“ A sve više: „Da li se ponašaš kao čovjek?“
A šta ako i to počne da glumi AI?
Tu počinje mnogo veći problem. Ako vještačka inteligencija može da nauči kako čovjek pomjera miš, koliko dugo razmišlja prije klika, kako piše poruku i kako koristi internet, onda ni „ljudsko ponašanje“ više nije savršen dokaz da je sa druge strane stvarna osoba. Trka tako postaje neobična. Čovjek pokušava da dokaže da nije bot. Bot pokušava da izgleda kao čovjek. A sistemi za zaštitu pokušavaju da otkriju razliku.
To više nije obična tehnološka igra. To je nova vrsta trke u kojoj će svaka prednost trajati dok druga strana ne nauči kako da je zaobiđe.
Sljedeći korak je kamera?
U julu ove godine pojavio se zanimljiv primjer koliko je ova borba otišla daleko.
Google testira novi oblik provjere u kojem korisnik pred kamerom treba da napravi određeni pokret rukom. Sistem analizira karakteristike šake kako bi procijenio da li je ispred njega stvarna osoba.
Zvuči kao scena iz nekog futurističkog filma. Ali čak je i ovaj pristup odmah otvorio nova pitanja o privatnosti i pouzdanosti takve provjere. I tu dolazimo do neprijatnog paradoksa.
Što je AI bolji u imitiranju čovjeka, to će od čovjeka možda biti potrebno više podataka da bi dokazao da je čovjek.
Prvo je bio tekst. Onda slike. Pa ponašanje miša. Sada se pojavljuju kamera, pokreti i biometrijski elementi.
A gdje je granica?
Hoćemo li jednog dana dokazivati identitet?
Možda je upravo ovo najvažnije pitanje budućnosti interneta. Danas možemo otvoriti nalog sa korisničkim imenom i lozinkom. Sutra možda više neće biti dovoljno.
Ako AI može napraviti realističnu fotografiju osobe koja ne postoji, generisati njen glas, napisati poruku u njenom stilu i voditi razgovor sa drugim ljudima, onda će sama tvrdnja „ja sam ta osoba“ imati sve manju vrijednost.
Već se zato razvija širi koncept digitalnog dokazivanja autentičnosti. Ne samo: „Da li si čovjek?“ Nego i: „Da li si stvarno osoba za koju tvrdiš da jesi?“ To su dva potpuno različita pitanja.
I tu počinje problem privatnosti
Najlakše bi bilo napraviti sistem u kojem svaki čovjek skenira lični dokument, lice ili neki drugi biometrijski podatak i dobije digitalnu potvrdu da je stvarna osoba. Ali takvo rješenje otvara drugo pitanje:
Ko čuva te podatke?
Ako internet bude tražio dokaz da smo ljudi, da li ćemo morati da predajemo još više informacija o sebi velikim tehnološkim kompanijama?
Ako jednom napravimo digitalni identitet koji potvrđuje da smo stvarna osoba, koliko će biti moguće pratiti gdje ga koristimo?
I ko će imati pravo da odluči ko smije da bude anoniman? Internet je nastao kao prostor u kojem čovjek nije morao svima da kaže ko je. AI bi mogao da ga pretvori u prostor u kojem ćemo prvo morati da dokažemo da postojimo.
Čovjek postaje rijedak sadržaj
Postoji još jedna posljedica o kojoj se mnogo manje govori.
Ako AI može proizvoditi tekstove, fotografije, muziku, video i glasove gotovo bez ograničenja, internet će biti preplavljen sadržajem koji je napravila mašina. Tada će se vrijednost nečega što je napravio čovjek možda povećati upravo zato što je ljudsko. Fotografija sa greškom. Glas koji nije savršen. Tekst koji nema savršenu strukturu. Čak i pravopisna greška.
Sve ono što smo godinama pokušavali da uklonimo iz digitalnog sadržaja moglo bi jednog dana postati dokaz autentičnosti. Možda će najvrijednija stvar na internetu biti ona koja nije savršena. Jer savršenstvo će AI proizvoditi jeftino i beskonačno.
Evropska unija već pokušava da postavi pravila
Evropa je svjesna da problem više nije samo tehnički.
Od 2. avgusta 2026. godine počinju da se primjenjuju određene obaveze iz člana 50 evropskog AI akta koje se odnose na transparentnost. Cilj je da ljudi mogu prepoznati kada komuniciraju sa AI sistemom i kada su izloženi određenom sadržaju koji je generisan ili izmijenjen vještačkom inteligencijom. Posebna pažnja posvećena je označavanju deepfake sadržaja. To je važna promjena. Jer do sada je glavno pitanje bilo: „Može li AI napraviti nešto što izgleda kao čovjek?“ Sada sve više postaje: „Kako čovjek može znati da ono što vidi nije napravila mašina?“
Možda ćemo na kraju imati dvije vrste interneta
Jedan u kojem je sve dozvoljeno, anonimno i teško provjerljivo. I drugi u kojem će svaki sadržaj imati neku vrstu digitalnog pečata – napravio ga je čovjek, napravila ga je mašina ili je nastao kombinacijom jednog i drugog.
Ali ni to neće riješiti sve. Jer možemo dokazati porijeklo fotografije, ali ne nužno i njenu istinitost. Možemo dokazati da je tekst napisao čovjek, ali ne i da je informacija u njemu tačna. Možemo dokazati da iza naloga postoji stvarna osoba, ali ne i da ta osoba govori istinu. I zato se najveća borba budućeg interneta možda neće voditi oko pitanja čovjek ili AI. Vodiće se oko pitanja: „Mogu li ti vjerovati?“ To je mnogo teži test.
I možda je to prava budućnost CAPTCHA testa
Možda ćemo jednog dana prestati da klikćemo na semafore i bicikle. Nećemo više prepisivati iskrivljena slova. Nećemo rješavati matematičke zadatke. Umjesto toga, sistem će posmatrati naš digitalni trag, način ponašanja, uređaj, identitet i vjerovatno još mnogo toga što danas ni ne možemo zamisliti. A mi ćemo samo kliknuti:
„Potvrđujem da sam čovjek.“
Ironija je u tome što će do tada možda upravo mašina biti mnogo bolja u tome da uvjerljivo klikne isto. I zato je pitanje sa početka priče važnije nego što izgleda.
Kako dokazati da smo ljudi u svijetu u kojem AI sve bolje glumi čovjeka?
Možda odgovor neće biti u tome da pronađemo savršen test. Možda će najveći izazov biti da napravimo internet u kojem ne moramo da biramo između bezbjednosti, privatnosti i slobode svaki put kada želimo da dokažemo ko smo.
A to će, za razliku od CAPTCHA testa, biti mnogo teži zadatak.
ETOportal
