Dugo vremena, kroz istoriju, namjerni prekid trudnoće bio je zabranjen iz vrlo različitih razloga i kažnjavan regoroznim kaznama za majku koja ga je izazvala. Kod starih Rimljana kazna se sastojala u progonstvu ne neko ostrvo za onoga ko je izazovao prekid trudnoće. U Francuskoj sve do Luja XV prekid trudnoće tretiran je kao ubistvo. Ovakav stav se temeljio prije svega na crkvenim dogmama.
Slična situacija je i sa Velikom Britanijom. Jednim aktom iz 1861 godine svaki prekid trudnoće proglašen je nelegalnim. Jedini izuzetak se mogao napraviti po odluci suda, ako se na drugi način nije moglo očuvati zdravlje majke.
U novije vrijeme prekid trudnoće se počinje posmatrati, sa jedne strane, kao kategorija posebnih prava žene, a sa druge strane kao izraz prava na život.Ako je prekid trudnoće dobrovoljan i obavljen uz pristanak i zahtjev trudne žene, pravo žene da raspolaže svojim tijelom kao i pravo njenog partnera da planiraju porodicu dolazi u sukom sa pravom nerođenog djeteta na život. Ovaj sukob se naročito ispoljava u onim sredinama u kojima je veoma jak uticaj religije i crkve , čija učenja propovijedaju da je život stvoren samim začećem i da uništavanje ploda predstavlja ubistvo nerođenog djeteta. Kao logično postavlja se pitanje da li je plod dio organizma majke ili samostalno živo biće sa pravnim subjektivitetom i pravom na život, kao i pitanje da li je pravo na život nerođenog djeteta preče od prava na život majke, posebno pri ozbiljnim zdravstvnem problemima majke, odnosno da li ona ima pravo izbora na privatni život. U pravnoj praksi preovladava mišljenje da se ne može priznati apsolutno pravo majke na prekid trudnoće, kao ni apsulutno pravo nerođenog djeteta na život.
Danas se različito gleda na pravo nerođenog djeteta na život. To je, prije svega, posledica postojanja različitih kulturnih i tradicionalnih shvatnja u različitim sredinama. Kultura i običaji uslovljavaju i relevantno nacionalno pravo. Pitanje prava djeteta na život nužno je vezano za pitanje kada život počinje. U medjunarodnom pravu po tom pitanju nije zauzet konačan stav. Ukoliko se smatra da je životo počeo začećem, onda je svaki atak na plod-ubistvo. To bi značilo da se prekid trudnoće ne može prihvatiti jer predstavlja kršenje prava na život, Ukoliko život počinje rođenjem, onda je prekid trudnoće potpuno legitiman.
U pravnoj teoriji se često raspravlja i o pravima nerođenog djeteta. Neki teoretičari smatraju da je u osnovi ovog prava interes, koji čak i samo nerođeno dijete može da manifestuje, te kako je po njima inters osnov postojanja prava, u ovom slučaju ne smije da se kraši pravo na život. Drugi teoretičari smatraju da se prava i kao slobode zasnivaju na predpostavci opšte sposobnosti ličnosti da odlučuju, a da se ličnost stvara tek rođenjem. Prema tome, nerođeno dijete ne može imati status subjekta.
Najznačajniji međunarodni dokumenti o ljudskim pravima ne određuju početak života, dozvoljavajući time državama da povodom toga same donosu odluku. U Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima , navodi se da „Svako ima pravo na život“.Međutim nijedna odredba ne daje razloge u prilog stanovišta po kome se ovo pravo odnosi na nerođeno dijete. Tokom izrade nacrta člana 6 stav 1 Pakta o građanskim i političkim pravima predstavnci Belgije, Brazila ,EL Salvadora,Meksika i Maroka su predložili amandmane kojim bi se pravo na život priznalo od momenta začeća. Obrazloženje je bilo da mnoga nacionalna zakonodavstva upravo tako regulišu pitanje početka života, a da bi osim toga, rešenje koje predlažu članom 6 stav 1, bilo u skladu sa odredbama člana 6 stav 5 po kojoj se zabranjuje izvršenje smrtne kazne nad trudnom ženom.
Evropska konvencija o ljudskim pravima članom 2 „štiti pravo na život svake osobe“. Konvencija inače ne pojašnjava šta je „život“ ili kada on počinje i završava. U nedostatku evropskog pravnog ili naučnog konsenzusa po ovom pitanju Evropski sud za ljudska prava pitanja garantovanja prava na prekid zatrudnoće ostavlja diskrecionoj odluci države. Tako je i u predmetu „Gospođa VO“ protiv Francuske, Evropski sud za ljudska prava našao da među Evropskim državama ne postoji konsenzus o početku prava na život odnosno, da njegova definicija spada u slobodno polje procjene svake države.
Konvencija o pravima djeteta formulisala je član 1 Konvencije koji glasi „ Za potrebe ove Konvencije dijete je svako ljudsko biće koje nije navršilo osamnaest godina života, ukoliko se, po zakonu koji se primjenjuje na dijete, punoljetstvo ne stiče ranije“. Kada je u pitanju drugi stav člana 1 interesntno je napomenuti da deveti preabularni stav Konvencije upućuje na Deklaraciju o pravima djeteta iz 1959 godine, i navodi da su : „djetetu, s obzirom na njegovu fizičku i mentalnu nezrelost potrebni posebna zaštita i briga , uključujući odgovarajuću pravnu zaštitu kako prije, tako i poslije rodjenja“.Državama članicama je ostavljena mogućnost da same odrede stav u odnosu na pravo na život nerođenog djeteta. Iz svega navedenog možemo konstatovati da se zaštita života nerodjenog djeteta obezbjeđuje van okvira medjunarodnog prava, tj.u okviru nacionalnog prava svake države.
ETOportal/mr Vojislav Marković autor knjige“PRAVO DJETETA NA ŽIVOT PO KONVENCIJI UN O PRAVIMA DJETETA